Bolje nismo ni zaslužili: Čudna je zemlja ova Bosna…

I ovaj Euro će proći bez Zmajeva. Kada se pogledaju cjelokupne kvalifikacije, može se reći da nismo ni zaslužili odlazak u Francusku.

[ads1]

Euforija u državi bila je na vrhuncu nakon historijskog plasmana na Mundijal u Brazilu, a onda je heroj postao krivac. Safet Sušić proglašen je državnim neprijateljem, iako je ostvario snove Bosanaca i Hercegovaca koji su do tada mogli samo maštati o tome. I čini se da će još zadugo samo maštati.

Odveo je svoju zemlju na svjetsku smotru, ucrtao joj ime u fudbalskoj mapi planete. Šta bi se dogodilo da nismo pokradeni u duelu s Nigerijom ni dan danas nikome neće biti poznato.  Ipak, Pape je otjeran iz repke kao neko ko joj nije pružio ništa, kao čovjek koji nam nije podario toliko radosti.

Meša Baždarević jeste spasio ove kvalifikacije, ali ruku na srce to je vjerovatno mogao i Safet da je ostao na kormilu bh. broda. Već sada možemo ustvrditi da niti jedan susret nismo odigrali ništa specijalno od dolaska bivše Željine zvijezde. Meša je, čini se, imao sreće da mu se neke stvari poklope i da ode u baraž.

Andora, totalni autsajder kvalifikacija, je dva puta lagano savladana, Izrael je nakon preokreta pao u Zenici, Velšani su poklekli na Bilinom Polju kada su već jednom nogom bili u Francuskoj, a Kipar je savladan uz dosta sreće. Poraz u Belgiji ne treba ni spominjati. I to je to.

Baraž nam je ponudio odgovor koliko je naš tim ograničen. Ne treba se više zanositi time da imamo igrače u Romi, Laziju, Chelseaju, HSV-u, Herthi, Schalkeu, Stuttgartu, Evertonu i drugim klubovima, jer to je samo privid. Zapitajmo se koliko njih igra ključne uloge u svojim klubovima, a koliko njih pruža u reprezentativnom dresu.

Asmir Begović je imao isuviše kikseva u ovim kvalifikacijama, direktno je kriv za neke izgubljene bodove, Emir Spahić jednostavno ne može odigrati kako treba odlučujuće mečeve (što je itekako bilo primjetno i sinoć), Sead Kolašinac djeluje kao da je zalutao u ovaj tim, a o veznom redu da i ne govorimo.

Posebna priča je ipak Miralem Pjanić. Veznjak Rome, koji nas vikendima oduševljava potezima i sjajnim slobodnjacima nije poentirao u dresu repke skoro tri godine. Još od susreta sa slabašnom Latvijom. Šta je pravi razlog zna vjerovatno samo on. Sada eto više nema Zvjezdana Misimovića da ga “guši” u igri, sada nije tu Pape pa ga ne stavlja na “pravu” poziciju, nema ni problema sa zdravljem kao u Izraelu…Ima tu još mnogo primjera, a nije da se nije probalo prilagoditi mu se.

Isuviše. Bešić, Medunjanin, Vranješ, Cocalić i ostali su se izmijenjali u veznom redu ne bi li Malom princu olakšali igranje i rasteretili ga defanzivnih obaveza. Međutim, Pjanića jednostavno ne ide. Neki će reći da ima odličnu statistiku dodavanja, ali to su sve kratki pasovi koji često ne zabrinjavaju uopće protivnika. Teško je objasniti izvođenje prekida koje skoro da nije moglo zabrinuti Irce. Sve je to bilo jalovo, blijedo, traljavo, da ne kažemo nespretno. A uz to tu je i promašeni penal protiv Kipra.

Jedini igrač koji je sinoć dokazao da je vrijedan reprezentativnog dresa bio je kapiten Edin Džeko. Majstor, koji je često neopravdano kritikovan, pokazao je kako se bori za državni dres. Ostali su nam ostali itekakako dužni, iako su im usta puna kada se spomene Bosna. Ta Bosna ostaje samo na riječima, tj. prva pomisao je da se iz pečalbe vrate u ovaj “raj” i provedu s rodbinom, najedu fino (a jeftino), malo opuste uz turbo folk pjevače…

Tako se definitivno ne voli država. Ta ljubav mora se iskazati na terenu, a sinoć su baš rijetki to dokazali. Senad Lulić kao da je zalutao na teren “Aviva” stadiona, prečesto se saplitao o loptu, dok je Edin Višća pokušavao koliko je mogao da nešto promijeni. 

Međutim, nije sve do igrača. Mora se priznati da je taktika u dva baražna duela s Ircima bila totalni promašaj. Eto sada nije Meša poput Papeta analizirao protivnike preko kaseta pa da se javnost i novinari naslađuju, ali nije išlo. Krenuti u ovako značajan duel sa samo jednim napadačem, koji se ujedno itekako istrošio vraćanjem u defanzivu, bilo je ravno samoubistvu.

Vidjelo se da Džeki je prijeko potrebna pomoć, koju mu nisu mogli pružiti Medunjanin, Cocalić, Lulić i Višća. Falio je još neko da pogura naprijed, a Baždarević uporno je pokušavao s time da jednog od stopera gura na defanzivnog veznog. To je možda moglo upaliti protiv Kipra, ali protiv Irske bilo je isuviše rizično. 

Dešavalo se to da nam napade organizuje Zukanović, Medunjanin je igrao samo na sigurno kratke pasove i bio skoro beskorisan, a preko krila samo je agilni Višća pokušavao. Šteta pa momak ne posjeduje veći kvalitet, jer bi u tom slučaju mogli možda nešto više i napraviti. Lijeva strana skoro da nam i nije postojala sinoć. A na papiru tu su bila veća imena nego na desnoj strani sigurno.

Dalje kritikovati nećemo, ima struka zadužena za to koja će se itekako morati pozabaviti ovim kvalifikacijama i samim odnosom ka reprezentativnom dresu. Sigurno je da se pojedinim igračima konačno treba zahvaliti, probati s uvođenjem mlađih igrača. Zanimljivo da u posljednjim susretima ni na širim spiskovima nije bilo Marija Vrančića, za kojeg smo se toliko borili. Nije baš da ne igra u svom klubu, pa ima veću minutažu od Medunjanina i Hajrovića skupa. Reprezentacija ne smije biti poligon za vraćanje nekih igrača u formu, tu moraju igrati samo najspremniji i najborbeniji. Ipak, to kod nas odavno nije slučaj.

Stvari će krenuti definitivno ka boljem kada se i stručni štab ne bude morao formirati prema nacionalnom ključu, te kada skontamo da nemamo blage veze ko su zapravo Mešini pomoćnici i šta su radili u karijeri da bi tu dospjeli. Čast izuzecima, a znate sigurno na koga se ovo odnosi.

I za kraj, moram to spomenuti. Meša je prilikom preuzimanja ove selekcije istakao u jednom intervjuu kako će priliku konačno dobiti igrači iz Premijer lige BiH. Čak je najavljivao i veći broj njih. Međutim, to je očito brzo zaboravio, te tako ni na proširenim spiskovima nije bilo niti jednog igrača iz domaćeg prvenstva. Makar se ime moglo naći na spisku, da momci vide da su u nekim planovima i dobiju veća krila za budućnost. Ovako, domaće takmičenje opet je ostalo nepravedno zapostavljeno. Kažem nepravedno jer kako su igrale “zvijezde” ništa lošiji ne bi bili ni pojedini igrači iz Sarajeva, Željezničara, Slobode, Zrinjskog…

S pravom se moramo pitati šta bi se desilo da je na klupi bio Safet Sušić, da li bi opet bio organizovan njegov javni linč ili bi se kritičari ušutjeli. Čudna je Bosna zemlja, s hiljadu aršina (a itekako s malo pravde).

Piše: Mirza Hadžijusufović (sport.ba) | sportam.info