Kao i svaki drugi klinac svakodnevno sam vrijeme provodio po nekim livadama, u kratkim hlačama, dresu svojeg nogometnog idola, s loptom uz nogu i čekao da stvar počne. Koja stvar? Pa život, činilo mi se.
[ads1]
Za to vrijeme svijet nije čekao na mene, sport koji sam živio punim plućima postao je neprepoznatljiva stvar. Stara prepoznatljiva nogometna građa tijela (npr. Pipo Inzaghi) otišla je u povijest, danas ljudi trče na nogometnim terenima svjetske sprinterske i maratonske rekorde, izgledaju kao super modeli s modnih pista, grade karijere “pucajući” se u venu i dogovarajući se u sjeni tribina.
Za vrijeme te čudne promjene sporta ja sam i dalje navijao punim srcem za svoj najdraži nogometni klub, živcirao se, analizirao i čudio nad svakim iznenađujućim rezultatom. Da sam htio i mogao vidjeti, naučio bih da se sport ne razlikuje od života.
Iza toga sve je jasno, sve postaje kristal, svi odrazi postaju upravo onako kakvima ih trebamo vidjeti.
Svijet sporta je danas svijet biznisa, nogometna natjecanja su najbolje reklame, sportaši najbolje plaćena radna snaga u svijetu ikad, njihove vještine najprecjenjenije odlike u svijetu ikad a opet, svijet bez svega toga ne bi bio svijet današnjice, ne bi bilo čuđenja i nerviranja, ne bi bilo možda i modernog slogana u koji nas svi uvjeravaju, osim u svijetu filmova, da dobro i pravda na kraju ipak pobjeđuju.
Nakon ovih nekoliko rečenica ispada da sam ja postao iskusan, odrastao i prepun životnog iskustva. Nevjerojatna je to sudbina cijele moje generacije. Počnemo živjeti s idealima, a na kraju završimo potpuno izgubljeni te prepušteni sami sebi.
Na kraju, gledati realistički nije tako uvijek zanimljivo pa ću se ja nastaviti čuditi okrutnom svijetu sporta, živcirati se, navijati i na kraju ponovno analizirati. Jer ako se ne čudiš drugima počneš se čuditi samome sebi. Kako god, sport će i dalje biti ono što većina želi – posao sa što manje rizika i gospodarska grana koja svima koji se uspiju popeti na nju garantira brzo bogaćenje.
Svi će time na kraju biti sretni. Ljudi iz sjene možda i najviše, možda i previše, i sve to do onog trenutka kada će stvar dospjeti točku iz koje se više neće moći preskočiti u dimenziju većeg zanosa i oduševljenja. E, baš u toj točci ja ću ih pričekati zajedno s vama.
Dočekati ću ih s ugodnim osmijehom uz poruku da sam uživao u svojoj misiji – u zadržavanju svojeg mišljenja kako bi ispao romantično glup.
Na kraju kada podvučemo crtu postavljam jednostavno pitanje: Ima li još itko u ovom svijetu sporta da nije drogiran i da nije namještao rezultate?
