Osamdesetih godina Fahrudin Pjanić bio je prvo ime kalesijskog Jedinstva. Današnje Bosne koja se takmiči u drugoj ligi Federacije BiH. Fare, kako su mu tepali navijači, bio je na pragu ostvarenja velike karijere.
Kao najveći potencijal i prototip bočnog igrača nastavio je u zvorničkoj Drini, tada stabilnom republičkom ligašu. I taman kada se spremao krenuti u Sarajevo na dogovor sa Željom rat je prekinuo karijeru u usponu.
Umjesto na Grbavici Fahrudin je završio u Luksemburgu. S bebom u naručju krenuo je u neizvjesnost, u novi život iako se sa suprugom Fatimom tek počeo kućiti. Makar je i njegov životni i sportski put dobra podloga za knjigu, ovo nije priča o Fahrudinu već o Miretu. O Miralemu Pjanicu, koji danas 2. aprila puni 24 godine. Princ je danas Romina, evropska, naša zvijezda. Mire se u utorak navečer iz Rima javio i za “Avazov” portal dao rođendanski intervju.
Slavite li rođendane? “Ne pridajem važnost rođendanima. Ne zato što sam stariji za godinu već jednostavno kako znam za sebe rođendani su me zatekli na utakmici, na putovanju ili nekim drugim obavezama,” kaže Mire na početku intervjua za portal “Dnevnog avaza”.
Gdje ste sada? “Sada sam s ekipom u karantinu. Igramo baš u srijedu na moj rođendan zaostalu utakmicu s Parmom, koja je bila prekinuta zbog kiše. Evo, upravo gledam utakmice Lige prvaka.”
Koje utakmice gledate? “Barcu i Atletika. Pratim i duel Bajerna i Mančestera.” Za koga navijate u meču španskih klubova? “Za dobar fudbal. I jedni I drugi igraju lijepo. Ako ti kažem za koga navijam pogrešno će se protumačiti.” Ok. Za koga navijate u Ligi prvaka? “Pa, Bajern igra odlično, moderno, efikasno…”
Vratimo se Vama. Koju godinu ocjenjujete najboljom? “Svaka je na neki način bila plodna. Imao sam uspon. Evo, izdvojio bih prošlu godinu kada smo u Kaunasu izborili plasman na svjetsko prvenstvo. I ovu. Nadam se da će ova godina biti najuspješnija jer ćemo igrati Svjetsko prvenstvo.”
Bilo je još sretnih godina, recimo kada ste šokirali Santiago Bernabeu, golom izbacio moćnog Reala. “Da, te sezone igrali smo polufinale Lige prvaka, s Lionom sam bio viceprvak Francuske. Išlo me baš dobro.”
Kada vam je bilo najteže u dosadašnjoj karijeri? “Najteže mi padaju povrede kao ona kada sam bio u Lionu. Inače, sportistima su povrede noćne more. Teško mi je bilo kada sam zbog povrede propustio meč s Grčkom. I dva nesretna baraža s Portugalom su mi teško pala.”
Kada ste bili najsretniji? “Kada smo izborili plasman u Brazil i kada je narod izašao na ulice. To mi je najsretniji trenutak u karijeri. Tu sliku nikad neću zaboraviti. Živjeli smo za taj dan. Ja sam kao klinac, imao sam nekih trinaest godina, gledao naše igrače na Koševu protiv Danske. Putovao sam s našom rajom iz Luksemburga tridesetak sati, oka nisam sklopio od uzbuđenja dok smo se vozili prema Sarajevu. Na tribini gdje sam bio smješten uspinjao sam se da vidim naše, Bolića, Barbareza, Salihamidžića, Baljića, Spahića…”
“Kako sam se radovao Bolićevom golu. Na stadion sam ušao sigurno sat prije utakmice. Zamišljao sam, želio, vidio sebe na stadionu u dresu BiH, iako sam tada bio reprezentativac Luksemburga. Bio sam jako tužan nakon remija, ali ponosan na naše momke. Od neke tuge nisam spavao ni u povratku. Eto desetak godina kasnije posrećilo mi se da s reprezentacijom igram na Svjetskom prvenstvu.”
I, šta možemo u Brazilu? “Nadam se da možemo proći grupu. Mogli bi biti iznenađenje. Sazreli smo, imamo dobru ekipu i najbolje navijače na svijetu.” I odličnog selektora… “O Sušiću kao čovjeku i treneru mogu reći sve najbolje. Ostvario je s nama plasman u Brazil. Nećemo stati na ovome.”
Mnogi selektori zemalja učesnica vide vas kao moguću zvijezdu Mundijala… “Godi mi to i obavezuje. Ja ću ipak biti sretniji da naša reprezentacija napravi dobar rezultat. Zbog našeg naroda, zbog naše države, s kojom se ponosim. Želim da usrećimo one koji nas vole i bodre i one koji jedva žive, a čini ih sretnim naš uspjeh. Tako se osjećaju svi moji saigrači iz reprezentacije, moji prijatelji.”
Mire je osjetio potrebu da zahvali svima na podršci. “Zahvalan sam svim medijima s kojima imam korektnu saradnju. “Avaz” i “Avazov sport” prate me od mojih početaka, još dok sam kao dijete igrao u Luksemburgu. Puno mi je značila podrška mojih Kalesijaca i Luksemburžana. Posebno bih zahvalio prijateljima, BHF koji su dosta toga uradili da dobijem potrebne papire.”
“Ipak, posebno mjesto, najviše zauzimaju moji roditelji, moja sestra, brat… Oni su mi najveća podrška. Bili su uz mene kad mi je bilo najteže. Danas sam sretan i ponosan sto imam takve roditelje. Sada živim za svoju porodicu, za sina Edina. Nadam se da će i on jednog dana biti fudbaler, bh. reprezentativac,” priželjkuje Miralem Pjanić.
