Pred Mešom Baždarevićem je ponovo težak zadatak. Bosnu sa dva boda treba odvesti na Evropsko prvenstvo. Legenda fudbala Ivica Osim kaže: “Meša je ratnik, za sve se u životu izborio sam”! On ga zna dobro, ne toliko iz Hrasnog, iako je živio nekih 800 metara od njega, već iz “Želje” i reprezentacije bivše Jugoslavije. A, Švabo uvijek zna o čemu govori. S Baždarevićem, novim selektorom Fudbalske reprezentacije BiH, najmanje smo pričali o sportu, iako je na ovim prostorima obilježio jednu fudbalsku epohu. Pričali smo o njegovom životu, porodici, skijanju, Sochauxu…
Dugo među našim novinarima i običnim svijetom nije vladala tolika euforija kao što vlada otkako je Mehmed Meša Baždarević izabran za novog selektora Fudbalske reprezentacije BiH. Portali, novine, televizija danima izgledaju poput savršeno ustrojene pješadije u vojsci, koju zanima samo jedno: da li će Bosna 2016. godine nakon Svjetskog, umarširati i na Evropsko fudbalsko prvenstvo?
Politička zbilja, ekonomija, Evropska unija… sve su to stvari od kojih ljude u Bosni dugo ne boli glava. Njih boli glava od dva boda, koliko je Meši u Reprezentaciji u naslijeđe ostavio njegov prethodnik. Mlade generacije, rođene devedesetih, ne pamte kada je Meša igrao polufinale Kupa UEFA-e, razbijao “Dinamo” iz Minska, i mrzio fudbal zbog nesretnog “Videotona”, ali njihovi očevi da.
Pamte i dvije stotine i koju utakmicu više, koju je momak, odrastao u sarajevskom Hrasnom brdu, odigrao za „Želju”, kao i godinu kada mu je struka odala poštovanje i dodijelila priznanje – najbolji igrač Jugoslavije. Sve nabrojano je Mešin CV. I sada, u odijelu selektora, Meša ponovo mora biti savršeni stroj sredine terena, ali ne samo sredine. Mora na vrh tabele vraćati nacionalni tim, kao što je svojevremeno kao trener, francuske klubove “Istres” i “Grenoble” iz druge lige uvodio u prvu.
I sam je iznenađen pažnjom koju je dobio u Bosni. Ne krije to. Nakon brojnih intervjua s kolegama, novinarima sportskih rubrika, očekivala sam da ćemo mi završiti u redu za čekanje. No, nije bilo tako. Baždarević je prijatan čovjek. Umorio se i on od priče o taktikama i formacijama, te bi rado, kaže nam, pričao i o nekim drugim temama.
– Ne smatram se nikakvom zvijezdom, ja nisam George Clooney da me se prati. Ali, smatram da je posao selektora, ipak, drugačiji od posla trenera nekog kluba i zato i treba govoriti malo više od onoga što je puka informacija o rezultatu neke utakmice. To je naša obaveza. O našem iskustvu koje smo imali ili imamo neko čita ili sluša – kaže Baždarević za „Azru”.
Mešina kćerka, jedinica, Tea, koju ima u braku sa suprugom Marinom, novinarka je u Francuskoj. On dobro razumije ovaj poziv. I budući da smo razgovor i počeli temom o novinarstvu, pitam ga kakva je snaga francuskih medija, je li tolika da mogu, naprimjer, smijeniti selektora?
– Oni mogu sve, pogotovo televizija. Mogu srušiti karijeru koju je čovjek gradio godinama – odgovara nam.
U razgovoru sa starijim navijačima „Želje”, ali i čitajući neke tekstove iz perioda Vaše igračke karijere, zaključujem jedno: Vi ste bili sjajan fudbaler, ali i čovjek čiji je život tekao bez skandala. Kako Vam je pošlo za rukom živjeti tako, uz svu popularnost koju ste uživali?
– Kući sam imao policajca, oca, kod kojeg se znalo kad se dolazi, kad se odlazi. Da dođem kući poslije jedanaest sati uvečer, moglo se desiti samo da me policija dovede, inače ne bih ušao u kuću. Jednom sam došao u 12, kada sam izabran za najboljeg igrača Jugoslavije. Povodom toga u hotelu “Igman” je upriličen prijem, svi su bili tu, sjećam se, zvanice, novinari… nije bilo mobitela da se javim da ću zakasniti. Kad sam došao, kucam, otac ne otvara (smijeh). Kasnije je mama ostavljala ključ, stari bi zaspao, jer je ranio na posao, pa se ostajalo i duže. Mlad sam ja počeo izlaziti, živjeti… ali sam uvijek znao mjeru, u svemu.
Vaša supruga Marina je rođena Beograđanka. Gdje ste je upoznali?
– Upoznao sam je u avionu na povratku iz Japana 1979. godine. Studirala je jezike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Putovala je svaki vikend kod svojih u Beograd, rođena je na Dedinju, a ja sam se tada preko Beograda s Reprezentacijom vraćao iz Japana. Njen telefon sam zaboravio. A, ko je od fudbalera u to vrijeme imao olovku sa sobom? Nakon osam ili devet mjeseci, ovoga puta sa „Željom” sam se vraćao s priprema iz Tunisa, sreo sam je ponovo u avionu. Bila je prelijepa. Pokušao sam je šarmirati, a ona mi je rekla: „Pa, mi se već znamo”. Ako je naše upoznavanje bilo sudbinsko, onda su to ova dva susreta u avionu.
Da li se supruga nečim bavi u Francuskoj?
– Sada ne. Ovdje smo imali jednu prodavnicu slatkiša, godinama je ona o tome brinula, još dok sam igrač bio, čisto da bi sebi olakšali dobijanje papira u Francuskoj.
Živite u Sochauxu. Ko su Vam prve komšije?
– U Grenobleu i Sošou, imam dvije adrese, ali sam više u Sošou. Preko puta mene živi Tuzlak Anto, a ostalo su Francuzi. Vrlo malo naših ljudi ima.
Volite li prijatelje dočekivati u svojoj kući?
– Volim, ali volim i kad mene pozivaju kući. Volim izaći i u restoran. Kad sam bio mlad nisam preferirao restorane, smatrao sam da je to gubljenje vremena, ali kako čovjek stari, onda i mijenja neke svoje navike. A, restorani su i svojevrsna francuska kultura, ljudi se ovdje najviše druže u restoranima.
Zahvaljujući fudbalu, Vi praktično od svoje 14. godine putujete po svijetu. Dugo godina je Vaša adresa, prvo igračka, potom trenerska, a i porodična u Francuskoj, ako izuzmemo periode kada ste zbog posla između ostalog boravili i u Tunisu i Kataru. Šta ste, kada je riječ o načinu života, naročito usvojili od Francuza?
– Njihov ritam života je drugačiji, ishrana također, i o njoj se može mnogo naučiti. Kod njih se tačno zna kad je šta. Vi ovdje ne možete ručati u tri sata, zna se da se ruča od 12 do 2, a tada je sve zatvoreno. Pravi se pauza. Svi ručaju zajedno, ili na poslu ili kući. Ovakvom režimu me, doduše, naučio i fudbal. Kod Francuza se nedjeljom ništa ne radi, to je dan kad se svi odmaraju. Osim toga, jako volim Pariz, francusku modu…
Hoćete li se prisjetiti jedne anegdote iz 1984. godine, kada ste, pričaju to stariji navijači, na neki način pomogli da “Sarajevo” postane prvak. Navodno ste ušli u svlačionicu i rekli saigračima: „Moramo dati sve od sebe na terenu, nećemo valjda dopustiti da umjesto ‘Sarajeva’, ‘Hajduk’ osvoji titulu!”. „Sarajevo” je ipak „Željin” vječiti rival, jesu li Vam se navijači s Koševa ikad zahvalili za ovu gestu?
– Kao prvo, bilo je važno da „Hajduk„ ne dobije „Želju”. Nisam želio da izgubimo utakmicu. Nisam dao da izgubimo utakmicu. Druga stvar, više sam volio da „Sarajevo” bude prvo, iako su naši mrtvi fudbalski neprijatelji. „Sarajevo” sam volio sve vrijeme, sve do 15 dana prije utakmice s „Željom”. Tada sam ih mrzio (smijeh).
Ponosan sam prvo što smo u toj utakimici odbranili ponos svog kluba „Želje”, a drugo, što smo dozvolili da moje komšije, rivali, budu šampioni i da titula ostane u Sarajevu. Ne znam da li je moguće da jedan navijač „Sarajeva” voli igrača „Želje”, ali da poštuje, to sam vidio na svom primjeru. Mi smo fudbalskim žargonom igrali na život i smrt, ali smo, ipak, uspjeli zadržati međusobni respekt.
Jeste li strog trener? Koliko ćete se baviti privatnim životom svojih igrača na pripremama, kad dolaze u sobu, kad odlaze?
– Bio sam uvijek strog prema sebi, a pokušavam da budem i strog trener. Ali, isto tako nastojim da razumijem vrijeme u kojem moji igrači žive, da razumijem njihovu mladost, njihova razmišljanja… Stalo mi je da imam što više informacija, tu naviku sam zadržao još s početka moje trenerske karijere, kada sam bio odgovoran za dovođenje igrača u klubu. Dvadeset godina sam bio igrač i znam šta to znači. Znam šta može igraču da smeta, da ga boli, znam kakav je u euforiji…
Važno je imati međusobno povjerenje. Ali, provjeravati nekoga u koliko sati je došao na spavanje, zar to treba raditi danas u profesionalnom svijetu? Ako će moji igrači dva dana pred utakmicu izlaziti, a da ja moram izigravati policajca, od našeg odnosa nema ništa. Zna se šta riječ profesionalac podrazumijeva. Ali, ako se desi, znam šta ću uraditi.
Kćerka Vam je novinar u Francuskoj. Za koji medij se opredijelila?
– Ona trenutno radi u Strasbourgu na Francuskom nacionalnom radiju. Završila je dva fakulteta, tri godine je studirala jezike, i tri godine novinarstvo. Ponosim se njome. U oktobru je napunila 24 godine. Ona je dijete današnjice, voli da putuje, da se druži, kao i sva njena generacija. Međutim, nije razmažena, voli da zaradi 500, 600 eura pa da s tim ide na odmor, a ne da joj tata daje.
Jeste li uvijek u životu imali pare, ili ste nekad bili i u oskudici?
– Uvijek sam imao dovoljno. Vodio sam se devizom – pare se zarađuju da bi se trošile. Kad sam donio prvu platu iz „Želje” sa jednom premijom, bila je dvadeset puta veća od plate moga oca. Kad sam je donio u kuću, nastao je haos. „Otkud te pare?” – pitali su me.
Od plate sam prvo roditeljima davao koliko im treba, a ostatak sam ostavljao u kaseti auta. Moji prijatelji i ja smo to sve dijelili. Naša filozofija u porodici je takva da volimo da radimo i da putujemo. Nisam od onih koji vole da investiraju. Nisam ni imao neke milijarde da investiram. Dobro sam zarađivao, ali što sam više zarađivao više sam trošio. Nemam ja ni stanova, ni kuća nekih, ni apartmana, imam ovo malo što imam. I zadovoljan sam.
Dok ste bili igrač, bili ste omiljeni među jednom generacijom žena ovdje. Kažu da su muškarci zbog Vas čak puštali kosu.
– E, to nisam znao. Imao sam čičkavu, dugu kosu, premda nisam bio neki ljepotan. Ali, možda je plus bio to što sam konstitucijom i zbog sporta bio onako muškarac, mišićav, razvijen…
Je li Vas sreća kao s loptom služila i kad ste birali prijatelje?
– Mislim da jeste. Do sada nisam doživio neka velika razočarenja. Među mojim prijateljima je najviše onih koje znam još od osme godine života. Iako sam prijatelje sticao i kasnije kroz „Želju”, reprezentaciju… Prijateljstvo je za mene jedna od važnijih stavki u životu.
U čemu još, osim u fudbalu, naročito uživate? Sjetite li se svake godišnjice braka ili svih važnih datuma? Kako se iskupljujete kada ih zaboravite?
– Zaboravim važne datume zato što uopće nisam čovjek od brojeva, ali iskupim se nekim iznenađenjem i lijepom gestom. Osim što mi zbog neke utakmice, a to mnogi ni danas ne mogu da shvate, nije mrsko preći 400, 500 kilometara, volim jako da se družim s ljudima, da uz jednu kafu okrenemo svijet na sve strane. Uživam u shoppingu, u skijanju. Već 21 godinu sa svojom kćerkom idem skijati. Trčim, boksujem rekreativno…
Gdje u Francuskoj skijate?
– U Val d’Isereu. Tamo uvijek ima snijega. Upoznali smo i divne ljude i zavoljeli jako to mjesto.
Vaši prijatelji kažu da jako volite životinje.
– Imao sam pudlicu, ali je uginula nakon 17 i po godina. Sada imamo mačku, bila je napuštena. Volim životinje.
Uz sve titule koje ste osvajali, žalite li ponekad što niste igrali za neki od najjačih evropskih klubova, poput, naprimjer, “Reala” ili “Manchestera”?
– Vjerovatno sam zaslužio da igram u tim klubovima, nisam ja bio bezveze igrač. Međutim, u tom periodu, kad je za mene neko trebao da okrene dva telefona, nikada niko nije, nije bilo toliko ni televizije. Osim toga, da bi ušao, naprimjer u “Arsenal”, morao si igrati 50 puta za reprezentaciju Jugoslavije, i morao si odigrati pet sezona za jedan od najboljih klubova Jugoslavije, ali na kraju kažem: Hvala Bogu, niko me nije gurao. Ali, da, žao mi je što nisam igrao dvije, tri godine u jednom velikom evropskom klubu.
