Dobre vijesti stigle su iz Tel Aviva, ali ni ono što smo gledali u Beču nije bilo loše, barem na momente. Pojavila se sredinom drugog poluvremena nekakva iskra, iskrica preciznije, u igri naše momčadi.
Nažalost okidač je bila svađa između Bešića, Džeke i Dragovića, ali i to pokazuje da u našoj reprezentaciji postoji kakav takav momčadski duh, a pogonsko gorivo u ovom trenutku nije ni bitno. Bitno je da se ekipa probudi iz letargije, a to se dogodilo u drugom poluvremenu. Samu igru možemo staviti u drugi plan.
Smiriti Bešića, sanirati Pjanića
Odigrali smo nevjerovatno plašljivo prvo poluvrijeme. Recept je bio dobro poznat: depresija u kombinaciji s čudno postavljenom igrom s ogromnom rupom u samoj sredini terena.
Pjanićeva statistika kaže da se više puta obratio sudiji nego što je imao tačnih dodavanja. Njegovu nervozu se mora pod hitno sanirati. Svijetle tačke su bili povremeni pokušaju Hajrovića, pravovremenost Spahića koji je očito u velikoj formi te standardna uvjerljivost Begovića. Linije su nam bile razvučene, momčad se nije kretala zajedno i to je rezultiralo time da su nas Austrijanci držali pod potpunom kontrolom.
A realno, vidjeli smo to donekle u drugom poluvremenu, pojedinačnom kvalitetom smo jači od reprezentacije Austrije. U tom je drugom poluvremenu zaiskrilo. Prvo je Hajrovićev gol promijenio nešto, neku nejasnu sitnicu, a onda i incident s Dragovićem kao da je probudio naše igrače pa su Austrijanci djelovali pomalo uplašeno.
I, da razjasnimo nešto, propusti naše odbrane su rezultat toga što momčad ne igra skupa, stara je to naša boljka koju proizvodi činjenica da protivnički napad gotovo uvijek direktno izlazi na naše štopere. Bešić je to donekle pokrpao, ali njegov se temperament mora kontrolirati i tu smo u blesavoj situaciji. S jedne strane kompletna ekipa se mora nekako nabrijati, a Muhameda Bešića se mora smirivati. Klasik BH apsurda, rekao bih.
Uža odbrana nam je rijetko kad bila pouzdanija, a nikad nismo imali više raznovrsnih rješenja u tom segmentu. Ali sredina ne funkcionira. Na tom mjestu dolazi naricanje zbog Pjanićevog čudnog stanja.
No, ako se nešto sinoć bitno promjenilo, a ja vjerujem da se promjenilo na duge staze, to je Edin Džeko koji je odigrao najangažiraniju utakmicu u posljednjih godinu dana. Uklizavao je, vraćao se nazad, izvlačio se na krilo, čuvao loptu, gradio se. Bila je to prava kapitenska predstava, ali i ono što nam od Džeke uvijek treba, njegovo potpuno uključivanje u igru pa i u segment izgradnje napada.
Baždarevićeve upute i Sušićev san
Sve u svemu stekao sam dojam da je Baždarević ispravno detektirao naše osnovne slabosti u ovom trenutku. Vidjelo se to i po njegovom angažmanu tokom utakmice, moglo ga se čuti kako neprestano daje upute igračima, vidjelo ga se kako raspravlja sa sudijom, vrišti, nervira se, a nakon dugo godina u kojima smo gledali Sušićev opijumski san na klupi reprezentacije to je istinsko osvježenje i nešto što uliva nadu da ćemo gledati borbeniju, angažovaniju i odlučniju momčad Bosne i Hercegovine.
Meša je kao igrač imao grande cojones, a ovoj momčadi se mora pod hitno ubrizgati testosteronska injekcija. A onda se može poraditi na detaljima koji ne štimaju u igri.
Mora se individualno srediti Pjanića, smiriti Bešića, dignuti samopouzdanje Ibiševiću, u sredini se mora naći kombinacija igrača koji isitnski povezuju momčad i tjeraju je da igra i kreće se po terenu zajedno. Put je dug i neizvjestan jer je Sušić iza sebe ostavio potpuni nered, ali Belgija je radila za nas pa moramo vjerovati da ćemo uraditi nešto i sami za sebe i nekako doći u priliku da se plasiramo na Evropsko prvenstvo.
Za sada mi se dopada Baždarevićev stil vođenja momčadi, nadam se da ćemo uskoro moći pričati i o napretku u igri iako je vremena malo a imperativ pobjeđivanja visi nad glavom.
