Nakon odgledana posljednja tri kvalifikaciona ciklusa na Bilinom polju, svaki iskreni i objektivni navijač reprezentacije Bosne i Hercegovine (kakav je i autor ovog teksta) jasno može ustanoviti da je mit stvoren oko grotla Bilinog polja i fanatične atmosfere na aparatima za održavanje na životu.
Nabrijana atmosfera je misaona imenica na stadionu u Zenici, organizirano navijanje ne funkcioniše ni sa trudom BHF-a, a ni oni sami ne ulažu ni približno dovoljno truda da pripreme koreografije, navijačke pjesme i da budu 12 igrač na terenu. “Bosnom behar probeharao”, “Ko ne skače mrzi Bosnu, hej hej hej” i slične pjesme, ne da više ne dižu moral, već postaju iritantne i isprazne.
Nedovoljan kapacitet stadiona, dijeljenje ulaznica raznim “organiziranim skupinama”, državnim dužnosnicima, sponzorima svih vrsta, daju prostor za tek 2000 ulaznica za navijače, koje i tako pokupuju lokalni Zenički i drugi tapkaroši i prodaju po dvostruko većim cijenima. Ko nam to onda bodri reprezentaciju???
Ne može vječno izgovor biti da se stvara veća buka jer nema atletske staze i tribine su bliže terenu. Ako reprezentaciju bude bodrilo 20 000 ljudi, atletska staza sigurno neće biti prepreka. Ako neko sumnja u dobru atmosferu, neka posjeti lično ili pogleda i posluša snimke navijanja na vječitim derbijima na Koševu.
Velikim redovima čekanja i malim brojem karata odbijaju se istinski navijači od reprezentacije. Gledanje našeg najboljeg tima nikada ne smije postati privilegija onih koji imaju novce da plate preprodane karte. Niko ne osporava da je Bilino polje dalo mnogo za reprezentaciju, da je dugo držalo reprezentaciju bez poraza, ali to vijeme je prošlost.
Treba gledati interes i dobrobit našeg tima, vratiti navijanje od kojeg se protivnicima ledi krv u žilama i noge vežu u čvorove. Da li su povici “Bosna je šampion” u intervalima od desetak minuta to što zaslužuju naši momci, i ono od čega će protivnici strahovati?
