Estadio do Maracana, Rio de Janeiro, 19 sati po lokalnom vremenu a ponoć po našem. Povijesni trenutak za Bosnu i Hercegovinu – ne samo za njen nogomet…
Došli su s raznih strana, neki i preko oceana. Trebinjac Asmir Begović iz Kanade, preko Njemačke; Vlaseničanin Vedad Ibišević iz SAD-a, preko Švicarske. Ermin Bičakčić, Sead Kolašinac, Muhamed Bešić, Zvjezdan Misimović i Sejad Salihović iz Njemačke, Senad Lulić i Izet Hajrović iz Švicarske, Miralem Pjanić iz Luksemburga, Tino-Sven Sušić iz Belgije, Haris Medunjanin iz Nizozemske, Anel Hadžić iz Austrije. Emir Spahić je rođeni Dubrovčanin, Mensur Mujdža Zagrepčanin.
Petnaestorica od 23 igrača na popisu izbornika Safeta Sušića nikad nisu ni igrala u domaćoj ligi. Od ovih glavnih, samo su Spahić, Džeko i Senijad Ibričić gacali bosansko-hercegovačkim ligaškim travnjacima, svaki tek do svoje devetnaeste godine. Ostali su nogomet počeli igrati u tuđini – bilo da su ondje rođeni ili prognani. Mnogi su nastupali za druge reprezentacija u mlađim kategorijama. Svi imaju neku obiteljsku dramu ili tragediju iza sebe, javnosti manje ili više znanu: primjerice, Haris Medunjanin je kao sedmogodišnjak napustio Sarajevo s majkom i sestrom, dok je otac ostao – i poginuo.
‘Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz’, piše Meša Selimović u romanu ‘Derviš i smrt’. ‘Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo’.
Danas su Begović, Spahić, Pjanić, Džeko i svi ostali – Zmajevi. I debitiraju na Svjetskom prvenstvu na Maracani protiv Messijeve Argentine, kao jedina od 32 reprezentacije koja je prvi put među globalnom elitom.
A prije dvadesetak godina, sve što su Bosanci i Hercegovci uopće željeli bilo je imati svoju momčad, svoju reprezentaciju. Put do toga ih je – dvaput – vodio preko Hrvatske. U zimu 1993. nekolicina se nogometaša FK Sarajeva, koji prije toga godinu dana nisu odigrali utakmicu, izvuklo iz grada pod opsadom. Bježali su preko zaleđene aerodromske piste pod snajperskom vatrom i uspjeli zaobići trupe UN-a, čiji je zadatak bio spriječiti ulazak i izlazak iz grada. Onda su išli natrag, kako bi se UN-u činilo da pokušavaju ući u grad i kako bi ih u tome spriječili, pokupili i odvezli daleko izvan Sarajeva. Noću su prešli snijegom okovane planine Igman i Bjelašnicu i naposljetku uspjeli doći do Zagreba, gdje im je Ćiro Blažević pomogao sa smještajem i opremom.
U februaru 1993., pod vodstvom trenera Fuada Muzurovića, odigrali su utakmicu protiv splitskog Hajduka, prvu od 54 u 17 zemalja od Austrije do Indonezije kojom su skupljali pomoć za BIH, a njihova turneja uključivala je i audijenciju kod pape Ivana Pavla Drugog. Ta je momčad bila prva prethodnica Bosne i Hercegovine na internacionalnoj sceni.
U martu iste godine okupljena je ekipa nazvana ‘Humane zvijezde BIH’ s igračima, mahom već veteranima, koji su igrali i živjeli u inozemstvu. Bile su to legende: Blaž Slišković (Pescara), Mehmed Baždarević i Faruk Hadžibegić (obojica Sochaux),Refik Šabanadžović (PAOK), Davor Jozić (Cesena), Mirsad Baljić i Haris Škoro (FC Zürich), Safet Sušić (PSG), Semir Tuce (Luzern), Meho Kodro (Real Sociedad) i drugi. Susreli su se s belgijskim Genkom i njemačkim Kaiserslauternom, iako njihov izbornik Sead Fazlagić nije uspio doći na prvu utakmicu, ne mogavši se izvući iz Sarajeva.
Dvije zime kasnije, potkraj 1995., reprezentacija Bosne i Hercegovine igrala je svoju prvu službenu prijateljsku utakmicu protiv Albanije u Tirani. Bilo je to svega osam dana nakon potpisivanja Daytonskog ugovora.
Izbornik Fuad Muzurović okupljao je svoje igrače u Zagrebu – ali budući da BIH još nije bila punopravna članica UEFA-e, a datum izvan službenog kalendara, veliko je pitanje bilo hoće li ih biti dovoljno da istrče na teren. Muzurović i njegovi asistenti već su odlučili da će se i sami ‘skinuti’ ako bude potrebno, samo kako bi odigrali utakmicu. ‘Samo smo željeli imati reprezentaciju – bez obzira tko može igrati, bez obzira kako prošli’, rekao je Muzurović. Neki od igrača već su bili u mirovini, ali nekako su uspjeli skupiti jedanaestoricu koji su odigrali u Tirani i izgubili 2-0. Muhamed Konjić, u to vrijeme čvrsti branič NK Zagreba, bio im je kapetan.
Devetnaest godina kasnije, reprezentacija igra na Svjetskom prvenstvu. Da, ima ambicije proći skupinu i ostaviti trag na svjetskoj sceni kakav zvjezde poput Džeke i Pjanića zaslužuju – ali za Bosnu i Hercegovinu samo je sudjelovanje trijumf. ‘Kakvi su ljudi Bosanci?’, piše Selimović. ‘To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazada, a nemamo kad da gledamo unaprijed.’
Naravno da nije stvar samo u nogometu, koliko god se trudili fokusirati na to. BIH na SP-u nadahnuće je građanima te zemlje: dosad internacionalno najzapaženiji izlazak nacije na globalnu scenu, daleko najveći poticaj za optimizam i nadu da će jednom, jednog dana, stvari biti u redu i ‘normalne’; da će BIH doista dobiti svoj smisao i biti kakav-takav akter na međunarodnoj sceni. Da će, bez obzira kako prođe ogled na Maracani. Bosanci i Hercegovci imati još više razloga ponositi se svojom zemljom – kao što su već ponosni na njene Zmajeve.
Da će se možda, jednog dana, i u Bosni i Hercegovini gledati unaprijed.
