Diego Costa, pored toga što je sjajan napadač, prepoznatljiv je i po svojoj prgavosti i nizu kontroverznih incidenata koji su ga pratili tokom nogometne karijere, od skromnih početaka u Brazilu do slave u Španiji i Engleskoj.
[ads1]
Ali, šta je to što pokreće Costu? Zašto toliko privlači probleme? I postoji li druga strana njegove osobnosti?
Odrastanje
Kako bi razumjeli Diega Costu kao čovjeka, moramo se vratiti na početak i pogledati ga kao dijete.
Njegov život započeo je u Lagartu, gradu s 100,000 stanovnika u istočnom Brazilu, gdje ga je njegov nogometom zaluđeni otac, Jose de Jesus, nazvao u čast argentinske legende Diega Maradone – dok je njegovog starijeg brata nazvao Jair, po brazilskom krilnom napadaču Jairzinhu koji je igrao u 1970.-ima.
Za razliku od mnogih njihovih susjeda, Costina obitelj nije živjela u siromaštvu jer je Jose de Jesus uvijek radio, ali život je bio težak, a braća su se brzo naučila brinuti za sebe kada nisu pomagali ocu u poljoprivrednim poslovima.
Osvrćući se na te dane u dokumentarcu koji je prošle godine radila španjolska TV postaja Canal Plus, Jose de Jesus se prisjetio da je njegov najmlađi sin bio pun energije. “Bio je nabrijan, nervozan, nije se zaustavljao… uvijek je imao agresivnu prirodu,” rekao je. “Više puta su stvari završile tučnjavom.”
Također je bio jako dobar u nogometu, koristio je fizičku snagu da nadvlada protivnika. Ali Lagarto nije imao sportske infrastrukture, nije bilo travnatih terena i mladih ekipa koje pružaju organizirani nogomet, tako da je Costa jedino na ulici mogao naučiti kako igrati.
A ulice Lagarta imale su svoja vlastita pravila. U rijetkom intervjuu, koji otkriva puno toga, za španjolski El Pais 2012., Costa se prisjetio:
[su_quote cite=”Diego Costa”]”Tukao sam se zbog svega, nisam se mogao kontrolirati. Svakog sam vrijeđao i nisam nimalo poštivao protivnika. Mislio sam da ih moram ubiti… Bio sam jako nabrijan. Navikao sam se na nogomet gdje najveći laktom udaraju ostale, a mislio sam da je to normalno.”[/su_quote]
Od Sao Paula do Europe
Unatoč tome što je provodio toliko vremena igrajući nogomet na ulicama Lagarta, činjenica da nikad nije igrao organizirani nogomet značila je da Costa do sredine tinejdžerskih godina nije razmatran da postane profesionalac.
Bio je više zainteresiran da nađe posao kako bi imao dovoljno novca da izvodi djevojke na večeru, a počeo je putovati na granicu s Paragvajom kako bi tamo pokupio lažnu markiranu odjeću i prodavao ju u trgovačkom centru. Tada je preselio iz Lagarta kako bi živio sa svojim stricem Jarminhom, koji je prepoznavši njegov talent uvjerio svog nećaka da se pridruži mladoj ekipi, Barceloni Esportivo Capela, kada mu je bilo 16 godina.
Costa je bio vješt, ali igranje uličnog nogometa ostavilo je traga na njemu. Nije dugo trebalo da ga njegova nedisciplina dovede u probleme, kao što se kasnije prisjetio. “Dali su mi četiri mjeseca suspenzije jer sam ošamario protivnika i išao za sucem kad mi je pokazao crveni karton.”
Ali jednog dana je suradnik super-agenta Jorgea Mendesa došao gledati Costu, a kazna je čarobno poništena. Igrao je, impresionirao je skauta koji ga je gledao i prodan je Sporting Bragi u Portugal. Ipak, morao je prvo uvjeriti svoje roditelje jer oni nisu željeli da njihov 17-godišnji sin ode na drugi kontinent.
Njegova majka Josileide se prisjetila: “Došlo je do strašne rasprave u obitelji. Ali on je rekao: ‘Ako me ne pustite da odem, onda ću pobjeći. Dao sam riječ i idem.’”
Tvrdoglav, ambiciozan i neovisan, Costa je otišao u Europu.
Karijera iz bajke gotovo je završila
Ali Costin dolazak u Europu nije bio kao iz bajke – njegov put ka vrhu bio je sve osim lagan. Zapravo, nakon mjesec dana se želio vratiti u Brazila. Ali unatoč suzama svog sina zbog nostalgije za domom, uvjeren da ga čeka velika karijera, njegov otac nagovorio ga je da ostane.
Otac je bio u pravu. U dvije godine Costa je u Portugalu napravio dovoljno da privuče Atletico Madrid. Ali poziciju napadača već su zauzimali Sergio Aguero i Diego Forlan, a Costa je poslan na nekoliko posudbi.
U svoje prve tri godine u Španjolskoj, Costa je bio u Celti Vigo, Albaceteu i Real Valladolidu, a na naslovnicu je dolazio uglavnom zbog povremenih ispada. Ipak, u Valladolidu je upoznao prvog čovjeka sposobnog da obuzda njegovu agresiju i usmjeri njegovu energiju u nešto pozitivno: bio je to trener ekipe Jose Luis Mendilibar.
Čovjek kojeg Costa opisuje kao očinsku figuru kasnije je objasnio kako su Costin agresivni pristup i rano mučenje u Španjolskoj definirali njega kao igrača, rekavši: “Nitko mu ništa nije dao, a to je utjecalo na njegovu osobnost.”
Sukobi i svađe
Nakon što se vratio u Atletico, Costa je počeo biti poznatiji, mada još uvijek najviše zbog sukoba s protivničkim braničima. Njegova možda najgora svađa bila je s braničem Betisa Antoniom Amayom u siječnju 2013.
Kada su se sreli u Kupu kralja, pogreška Amaye dozvolila je Costi da zabije, a napadač je proslavio gol zahvaljujući braniču Betisa na poklonu. Dvojac su na kraju utakmice morali razdvajati njihovi suigrači, a Amaya je rekao: “Da me nisu držali, ubio bih ga. To puno govori o tome kakva je osoba. Nema srca.”
Amaya se osvetio dva tjedna poslije, pljunuo je Costi u lice tijekom ligaške utakmice u kojoj je napadač Atletica zabio jedini gol.
Tada je Costa napokon počeo postajati važan za Atletico, a napravio je još jedan veliki korak naprijed u ljeto 2013., kada je Radamel Falcao prodan Monacu, a trener Diego Simeone učinio Brazilca novim predvodnikom napada.
Do tog trenutka, Costa nikad nije zabio više od 10 ligaških golova u sezoni, ali uživao je u dodatnoj odgovornosti i imao je važnu ulogu u neočekivanom naslovu prvaka Atletica. Zabio je 27 ligaških golova, a Costina agresivnost dozvolila mu je da postane simbolični vođa ekipe, utjelovljujući njihov borbeni stil. Na kraju te spektakularne sezone, ponovno je na površinu isplivala povezanost s Mendesom kada je Jose Mourinho – još jedan klijent super-agenta – doveo Costu na Stamford Bridge.
“Izdajica” se vraća kući
Možda najjasnija demonstracija njegove profesionalne nemilosrdnosti došla je 2014., kada ga je španjolski izbornik Vicente del Bosque uvjerio da zaigra za njegovu ekipu prije Svjetskog prvenstva – u Brazilu.
Dolazak “izdajice” u neprijateljskim bojama razljutio je brojne Brazilce, a Costa je znao da ga čeka neprijateljski doček domaćih navijača tijekom natjecanja. Ali on je odlučio. Mogućnost da mu njegovi sunarodnjaci zvižde nije bila dovoljna da odustane od igranja za Španjolsku.
Kao i uvijek, Costina ambicija je presudila.
Odan i velikodušan
Costa je uvijek imao sve potrebno da postane jedan od najvećih nogometnih loših dečkiju. Ali postoji i druga, mekša strana njegovog karaktera.
Prijatelji i obitelj tvrde da je van terena miran i ljubazan – njegov bivši suigrač u Celti Vigo i Atletico Madridu Mario Suarez, rekao je: “U svlačionici je potpuno miran. Na terenu se transformira u Diega Costu kojeg poznajemo.”
Također je odan i velikodušan, što pokazuje njegova odluka da otvori nogometnu školu u svom rodnog gradu – pružajući priliku – koju on nije imao – mladima koji sanjaju da slijede njegove stope.
Više od 200 djece sada redovno pohađa školu, a sve troškove pokriva Costa. Njegov prijatelj Junior Menezes, koji mu pomaže voditi školu, rekao je za Canal Plus:
“Mislili smo da bi mogli pomoći ljudima koji nemaju snove i smjer u kojem idu, onima koji najviše trebaju pomoć. Djeci koja si ne mogu kupiti ni kopačke. Naš jedini uvjet je da se moraju školovati. Diego puno ponavlja te riječi: ‘Želim razvijati dobre građanine.'”
Bahati i arogantni Costa nesebično pomaže onima kojima je pomoć potrebna? Postoje dvije strane svake priče.
https://www.youtube.com/watch?v=-sSBU7G4GB4
