Deset godina je u reprezentaciji, srce uvijek ostavlja na terenu, igrajući nekad na poziciji koju niko drugi ne bi igrao. Nije želio da dolijeva ulje na vatru nakon svega što se dešavalo u i oko reprezentacije, a gdje se i njegovo ime spominjalo.
Nije tako odgojen, nije nametljiv ali isto tako 15 dana nije spavao od trenutka kad je saznao da nije na Sušićevom spisku za meč protiv Egipta. Razumljivo, bilo ga je strah da će njegovih deset godina igranja otići u vjetar i sada kada je trebao da se napije vode u Brazilu, neće moći. Ipak kada se sve sleglo, pokušava biti realan.
“Mislim da je sve prenapuhano, kao da mnogima nije stalo da u Brazilu budemo najbolji. Sušić me nije pozvao vjerovatno što još nisam igrao sa sto posto svojih mogućnosti, ali sam se ipak, nadao, ljudski je”, počinje priču Senijad Ibričić za portal BrzeVijesti.ba, te nastavlja:
“Nisam ni razgovarao sa selektorom. Kod nas je praksa da kapiten Emir Spahić govori u ime igrača pa se možda zbog toga sve to i preuveličalo. Spahić nije pitao samo za mene nego i za Rahimića, Muslimovića itd. Ne vidim ništa loše u tome i mislim da svi do jednoga, ali baš svi, uvažavamo selektora kao nikog do sada”.
Ali, vratimo priču sa aktuelnog momenta, na prošlost na Senijadovo djetinjstvo koje nije bilo lako. Majku je izgubio kad je imao 12 godina, a njegov otac imao je težak zadatak:
“Izvesti 6 sinova, da dobro ste pročitali, šest sinova, njegovih šest paša na pravi put. To je put kojeg se nikada neće postidjeti, put zbog kojeg će biti ponosan na svoju djecu”, priča o svom ocu najmlađi od svih Ibričića i možda najveći ponos svog oca.
U čovjeka kakav je danas – izrastao je zahvaljujući upravo ocu Rifetu, ali i braći Besiru, Mihretu, Hasibu, Smaji i Besimu, sa kojima je odrastajući često igrao fudbal. A kako je dobio ime Senijad – njegova rahmetli majka zvala se Senija i kad je maleni Ibričić došao na svijet – na majčino ime dodali su samo jedno slovo – i tako je rođen Senijad.
O mami govori s puno ljubavi. “Eh da je majka živa, bilo bi puno ljepše,da je dočekala da me vidi u dresu reprezentacije BiH, to mi je san,ostaje san za čitav ovozemaljski život”, priča Ibra.
Rat je i porodicu Ibričić uvukao u svoj vrtlog – izbjegli su, prvo u Zenicu, a pozom završili u Vrgorcu kod Zagreba. Godinu nakon rata vratili su se u Sanski Most, a Senijad je kao osmogodišnjak počeo trenirati fudbal. “Lopta je, naravno, bila najveća i najdraža igračka”, kaže s osmijehom te dodaje kako su sva šestorica braće ostali jako vezani i danas, te da se uzajamno pomažu.
“Koliko su oni mene pazili kao najmlađeg toliko sam ja koliko sam mogao uvijek pomagao, kako braći, tako i ocu. Sad su sva moja braća oženjena, imaju djecu i kad se skupimo to baš izgleda dobro. Hvala dragom Bogu na svemu”.
Prvi koraci
“Podgrmeč je moj prvi klub. Volio sam driblati, lopta je i mene voljela. Prepoznali su brzo moj talenat prvo u Želji – Edin Sprečo. Bio sam u Želji, trenirao ali nisam ostao. Kad su me odveli u Zagreb na probu sve se desilo kao u najluđem snu. Prvoj probnoj utakmici prisustvovao je tadašnji sportski direktor Zagreba – legendarni Robert Prosinečki i nakon samo pola sata je rekao: Neka mali dođe da se dogovorimo oko uslova.”
“Bile su to godine mladosti ispunjene srećom, lebdio sam, sve se odjednom promjenilo. Igrao sam dobro, uvijek dajući sve od sebe i zato sam bio nagrađen. Dobio sam nagradu “ponos purgera” od navijača kada sam u sezoni odigrao 31 utakmicu i postigao 12 golova. Utakmica protiv Međimurja je nezaboravna – na njoj sam postigao 4 gola”, prisjeća se Senijad zagrebačkih godina.
Hajduk, moj najdraži klub
Iako je u Hajduku doživio nešto što drugi igrači mogu samo sanjati njegov prvi dolazak i proba u Hajduku nisu prošli dobro. Nikoga ne želi da okrivljuje i tu pokazuje svoju skromnost, ali i karakter. “Bio sam mlad – 19 godina, Hajduk je tad bio šampion, a ja došao iz druge bh. lige. Ne zamjeram nikome, sudbina je to. Sve se kasnije vratilo na najbolji mogući način”
Odlazak u Hajduk je bilo ispunjenje Senijadovog dječačkog sna. i danss kad razmišlja o tome ne može da vjeruje šta mu se sve dešavalo, kakve utakmice, navijači… “Igrao sam dobro, borio se, a publika bi me sa svakom novom utakmicom sve više voljela. Goran Vučević će mi ostati u sjećanju cijeli život. Kakva sudbina – on je 1992. proglašen za najboljeg igrača Hrvatske i tek nakon 18 godina jedan igrač Hajduka će to ponovo biti. To sam postao ja – nagrada Sportskih novosti bila je priznanje za koje se živjelo. Još da kažem da sam kod Poklepovića najbolje igrao, posebno u Ligi Evrope. To što sam u Hajduku doživio u 2,5 godine ne vjerujem da će se igdje ponoviti. Vratiću se u Hajduk sigurno, ako me budu htjeli”.
I tad je nekako došao i poiv za dvije reprezentacije: BiH i Hrvatsku. Senijad s osmijehom komentariše: “Kad krene – krene. Dobio sam poziv od Bilića za mladu reprezentaciju i od Zukanovića za BiH. Drago mi je bilo da su me Bilić i Asanović prepoznali ali moja jedina opcija – ispunjenje životnog sna je bila – reprezentacija Bosne i Hercegovine. Ipak sam svoje djetinstvo, prvih 19 godina proveo u Bosni i gdje bi srce moglo drugo nego tamo. Sad mogu reći da je Hrvatska moja druga domovina jer sam proveo sedam godina, ali tada. Nikad neću zaboraviti utakmicu mladih reprezentacija Hrvatske i BiH u Vinkovcima kada smo pobjedili 4:0 a mene su novinari počastili desetkom”
Stigao je potom i poziv za A tim od tadašnjeg selektora Blaža Sliškovića i od tada je Senijad tu. “Mala pauza je bila 2006 godine kada sam imao povredu križnih ligamenata”. Kad govori o reprezentaciji pun je poštovanja i odanosti. “Meni je to nešto sveto, tu nema foliranja, ja bih za BiH život dao. Nije ni meni nekad drago bilo igrati pozicije koje inače ne igram. Tako me Ćiro Blažević stavio na beka. Ja sam tad razmišljao: Kad bi mi u klubu tako nešto uradili odigrao bih jednu,dvije ali više ne sigurno. Ali ovo je nešto drugo, reprezentacija – i nije bilo problema. Eto, stigao sam da postignem i poneki gol” s osmijehom kaže Senijad.
Ibričić danas uživa u životu sa bračnom družicom Anitom i kćerkicom Lejlom, a uskoro će se sretna porodica uvećati za još jednog člana – Senijad ne krije ponos što će dobiti i sina. Pitam Senijada hoće li se zvati Safet a on se smije i, kaže: “Prije Edin iako mi se i Safet dopada. Neka Anita odluči. Mladi smo se uzeli, lijepo nam je i nadam se da ćemo zajedno ostariti”.
Evo nas ponovo kod reprezentacije. Pitamo ga je li ga strah da neće otići u Brazil. “Nemojte me samo to pitati. Sušiću ništa ne zamjeram, na kraju je i on rekao da će igrati najbolji i najspremniji. Ja sad hvala Bogu igram, u zadnjoj utakmici je bio i penal na meni, trener me pohvalio”, kaže, te nastavlja: “Deset godina sam tu – i da zaboravimo onih osam, u zadnjim kvalifikacijama sam bio na svih deset utakmica od toga pet igrao. Nešto sam dao, nije grijeh da na glas mislim da sam zaslužio Brazil.”
Mediji, kaže Senijad, igraju veliku ulogu, a neki jedva čekaju da prenesu sve što je negativno. “Molim vas pitajte bilo kojeg igrača od najmlađeg do najstarijeg kakva je atmosfera u reprezentaciji. Družimo se uvijek, razgovaramo, nakon večere je smijeh, ne znam kome treba sve ovo”.
Na konstataciju da se ipak nešto “primijetilo” Ibričić kaže da se slabo igralo u prijateljskim utakmicama, posebno protiv Egipta i da mu je najviše žao navijača koje smatra najboljim na svijetu. “Ne smije se to više ponavljati, škola je ovo za sve nas. Mislim da treba i s medijima otvoriti karte, svi trebamo biti složni u Brazilu i obradovati naciju. Igrači su u jednom trenutku prestali davati izjave iz razloga što jedno kažu a mediji drugo prenesu. To je jedini razlog, ništa više”.
Spahić i Džeko su se oglasili, tačnije nije im pravo što vas, Rahimića, Muslimovića, Sušić nije zvao, kažemo. “Meni tu iskreno ništa nije normalno, razgovarati je dobra stvar iako je selektorova zadnja. Ja ponavljam da je to sve prenapuhano i da ako sve bude kako je Sušić govorio mislim da neće biti problema. Ali stvarno me strah uhvatio, meni nije svejedno, možda nekome jeste, meni nije. Pišu da me Džeko i Spahić guraju – pa zašto onda nisam igrao, ne znam koju sam počeo utakmicu. To kod Sušića ne pije vode i onda se pitam ko to može napisati i zašto.”
Šta misliš o izjavi Sušića da mu neće Džeko i Spahić sastavljati ekipu? “Ne vjerujem da je to rekao, to je izvučeno iz konteksta. Ali to nema veze sa istinom. I Sušić je bio igrač, zna on da je neko bolji s ovim, neko s onim. Ima veliko iskustvo i treba da zna da ga igrači jako cijene. Bilo je neugodno tih dana,vidjelo se to po štampi, portalima,televiziji, mi smo ovo stvarali godinama”.
Šta može naša reprezentacija na SP. Neki kažu da smo spora selekcija? “Spori, hmm… Ne znam, mi dolazimo s Balkana, svi znaju da smo dobri tehničari. Ne slažem se da smo spori. Spahić brz,oštar, Kolašinac, Lulić, gore smo opasni. Ako atmosfera bude prava, ako se sve ovo smiri, Bosna može biti iznenađenje Svjetskog prvenstva”.
Senijad Ibričić je fini momak,velikog bosanskog srca. Ne dodvorava se nikome, samo ga je strah da neće ići na najveću smotru fudbala. Ljudski, patriotski. Podijelio je to sa nama. Preskočio je sve pragove koji se inače prelaze i došao do reprezentacije. Ja se sjećam još jednog takvog. Nije igrao nikada ni za jednu mladu selekciju, ni za u 21,a onda je bljesnuo u A timu bivše Jugoslavije .
Njegovo ime je Safet Sušić. Iz malog mjesta došao u Sarajevo baš kao Ibričić u Zagreb. Sve ostalo je legenda. Zato mislim da Pape zna šta radi i da će vrijednovati igračke kvalitete Senijada Ibričića ali i njegovu ljubav i odanost prema najdražem dresu.
A to je nekad važnije od pukog i formalnog dolaska na pripreme reprezentacije. Nama je potreban i Pape i Ibričić, i Džeko i Spahić. I svi koji su nam donijeli toliko radosti. Zato se to već trebalo riješiti dijalogom i da sa mirom putujemo u Brazil. A Senijad još uvijek živi svoj san i trenutak kada će gol na SP u Brazilu pokloniti svojoj majci, ocu i petorici braće.
