Markovićev štih za najljepši rukometni stih

Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine upisala je svoju prvu historijsku pobjedu na Svjetskom prvenstvu. Izabranici Dragana Markovića rezultatom 30:25 savladali su selekciju Irana u 1. kolu grupe B.

Prva utakmica, prva historijska pobjeda, ali i prvo poluvrijeme koje nije moglo zadovoljiti nikoga. Mnogo tehničkih grešaka, lopti predanih direktno u ruke protivniku, rezultirale su da nakon uvodne igre “gol za gol” Iranci u finišu prvog poluvremena stvore prednost od četiri gola.

Častili smo igrače selekcije koju smo najmanje poznavali, a oni su većinu svojih prilika znali iskoristiti…a u našu ekipu uvukao se lagani strah i uz njih je strahovala i kompletna bh. sportska javnost. Pribojavali smo se pritiska prve utakmice, turnirskog sistema i mnogo utakmica u kratkom vremenskom periodu. Nakon prvih 30 minuta nekako su se ostvarivali neki od naših strahova.

Sudijski duo nije štedio ni naše, ali ni protivničke rukometaše, a sticao se dojam da su Iranci u prvom poluvremenu bolje snalazili u igri sa igračem manje.

Nervirajući se, zajedno sa ekipama koju su sjedile za susjednim stolovima jednog sarajevskog kafića, koji je bio krcat muškom rajom koja je proživljavala svaki i dobar i loš potez našeg tima, nadao sam se da je slabo prvo poluvrijeme duela sa Iranom samo rezultat treme i prvog nastupa na velikom takmičenju.

Ekipa koja je tokom cijelih priprema disala kao jedna velika porodica, prava družina i bez najmanjeg ekscesa, ne može tek tako lako izgubiti od “tamo nekog” Irana. Nedostajalo je borbenosti koja krasi naš nacionalni otkako ga je preuzeo Dragan Marković, a kada sam na poluvremenu rekao da ćemo dobiti “sa hendikepom”, kladioničari sa susjednog stola su dobacili “nema šanse”. Ali kladioničari nisu znali da sam odgledao skoro dvadesetak treninga naše selekcije tokom priprema, bio sam uvjeren da možemo mnogo bolje i puno više.

Marković zašiljio pero!

I dok sam se potajno nadao da ćemo slomiti Iran u nastavku, Marković je u svlačionici “zašiljio pero”! Odlučan i spreman da ispiše stih svog prvog selektorskog trijumfa na Svjetskom prvenstvu Marković je u nastavku spremio pencilin za Irance. Sistem odbrane 5-1 odlično je radio svoj posao, a Alen Ovčina je radio sjajan posao kao istureni igrač ispred linije od pet igrača. Odbrana našeg nacionalnog tima poprimila je jednu sasvim drugu dimenziju, a oštrinu iz odbrane u napadu smo propratili efikasnom realizacijom.

Djelovalo je kao da je u drugom poluvremenu Marković na parket poslao neke druge igrače, Iran se lagano rastapao. O igri i borbenosti u nastavku utakmice ponajbolje svjedoči potez Duška Čelice. Iako smo imali “komotno” vodstvo najbolji strijelac naše reprezentacije i strijelac njenog prvog gola bezglavo se bacio u pokušaju da spasi jednu loptu koja mu je prethodno ispala, i uspio je, gotovo odbojkaškim upijačem.

Serija od 7:0 na početku drugog poluvremena zadovoljila je i kladioničare za susjednim stolom. Od minus četiri, stigli smo na plus tri, a ni hendikep nije bio daleko (pobjeda BiH sa šest golova razlike op.a).

U jednom trenutku drugog poluvremena, deset minuta prije kraja imali smo pet pogodaka prednosti, i sve je mirisalo na pobjedu, iako smo samo nekoliko minuta ranije imali svega gol prednosti. Ali onda je proradio i Burić, a odbrana je ponovo zaigrala odlično. Ovčina je kao John Stockton u najboljim danima krao lopte protivniku, u napadu je imao i nekih slabijih šuteva, baš kao i Vražalić, ali najbitnije je bilo da je naša prednost rasla. 

Umorenog Ovčinu u finišu je zamijenio Mikić, šest minuta prije kraja svoj prvi gol na meču dao je i Nikola Prce, održavali smo prednost, a u u posljednje tri-četiri minute i Iranci su postali svjesni da je njihov poraz neminovnost.

Na kraju mi bi žao momaka koji su čekali dobitak za hendikep, jer smo do posljednjih trenutaka utakmice imali šest golova prednosti, ali su Iranci pogodili za konačnih 30:25 svega nekoliko sekundi prije kraja. Na konačan rezultat niko nije mario, bitna je bila pobjeda. Prva, velika, historijska! Ispisao ju je Dragan Marković, rukometni gospodin i džentlmen, zajedno sa svojim izabranicima, sportistima za primjer, od prvog do posljednjeg!

Ovo nije maksimum našeg nacionalnog tima, to treba da znaju svi. I ova nacija, koja često od fudbala ne vidi one manje lopte, koja možda nema toliko rukometnih “selektora” koliko je onih fudbalskih, koja možda slabije poznaje rukometnu igru i koja često zapostavlja velike uspjehe treba da zna da ovo nije njena posljednja radost uz njene najbolje rukometne sinove.

Prvenstvo u Kataru nije najbolje, niti može biti

I sam potpisnik ovih redova je prije nekoliko dana napisao da će Svjetsko prvenstvo u Kataru biti najskuplje i najbolje. Greška! Najskuplje hoće, ali najbolje neće…najbolje je igrati pred dvoranom punom navijača koji u transu proživljavaju svaki potez svog tima. Igrati u dvorani čija je izgradnja koštala desetine miliona eura pred 500 gledalaca, a ima kapacitet 15.500 gledalaca, je tužno, to nikako ne može biti najbolje! 

Za kraj, ako je suditi po prvoj utakmici, pogotovo po njenom drugom poluvremenu, Marković je zajedno sa svojim pomoćnikom Zuhdijom Korkarićem, i ostalom ekipom sa klupe, svojim zašiljenim perom ispisao za sada najljepši stih na prvoj stranici nove historije rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine! 

Bra'o selektore, bra'o momci, definicijo borbenosti bosanskohercegovačkog sporta!

Piše: Dino Stambolić | sportsport.ba
Pratite nas na Instagramu i Facebooku