KLASIČNA BALKANSKA BOLJKA
Jednu stvar nikako nisam očekivao od Safeta Sušića. Nisam očekivao da će se prema novinarima ponašati arogantno, na granici bezobrazluka. Takav stav može biti dio nekakve taktike, mobilizacije, galvanizirajući moment, što bi rekao Ćiro Blažević, psihološka igra, ali iza Sušićevog bezobrazluka ne stoji ništa izuzev klasične balkanske bahatosti.
Na press konferenciji održanoj povodom objavljivanja reprezentativnog spiska za mundijal u Brazilu Sušić je djelovao poput bosanskohercegovačkih političara, dakle, kao čovjek potpuno odvojen od stvarnosti, čovjek bez ikakve odgovornosti prema bilo kome. Sumnjam da se Sušić svjesno odlučio za rat s BH javnošću, on, naprosto, postupa tako, jer je uobrazio da je nedodirljiv. Klasična balkanska boljka.
NOĆNI ŽIVOT
Kad sam neki dan saznao da će se reprezentacija pripremati u Hrasnici bio sam spreman potpuno odustati od praćenja skupine ljudi koja sve više podsjeća na bandu umjesto na reprezentativnu momčad jedne zemlje. Zbog čega je u Zenici izgrađen nogometni kamp? Zato da bi se reprezentacija pripremala u Hrasnici. To je, jelte, standardna bosanskohercegovačka logika.
Dok, recimo, Niko Kovač najavljuje pripreme u posebnim saunama kako bi se igrači postupno pripremili za klimatske uvjete u Brazilu, naši će igrači trčkarati po hrasničkoj ledini i ludovati po omiljenim im sarajevskim kavanama. Umjesto da budu sklonjeni, zaštićeni i potpuno koncentirani na ono što ih čeka u Brazilu, naša će momčad igrati faktički „iza škole“ i turirati automobile po sarajevskim drumovima. A kamp u Zenici neka čeka svoju prigodu. Pripreme za svjetsko prvenstvo očito nisu prava prigoda.
Na činjenicu da kapetan momčadi ne želi davati izjave za javne medije ne treba posebno trošiti riječi. Potpuno nesvjesni svoje uloge u ovom društvu igrači i stručni stožer vole biti okruženi ulizicama, pogotovu onim iz medijskog korpusa, onim koji se u javnosti ponašaju kao engleski turisti u noćnom provodu u Amsterdamu. Sušić ne čini baš ništa kako bi tome stao u kraj. Čini se da takvo ponašanje i ohrabruje ne želeći ulaziti u sukob s najutjecajnijim igračima. Toliko o tome tko je pravi šef u našoj svlačionici.
IZBOR
Izbornici na pripreme zovu 30 igrača kako bi stvorili pozitivnu tenziju u momčadi. Objavljujući spisak od samo 22 igrača Sušić je napravio pacersku grešku. Na dispoziciji ima 22 igrača koji se uopće ne plaše za svoju poziciju. Pri tome prvenstva u kojima naši igrači igraju još uvijek nisu gotova, a čini se da Sušić nema nikakvu alternativu igračima koje je pozvao na pripreme. A što ćemo ukoliko se netko od igrača koje je Sušić pozvao ozlijedi?
Naša liga je slaba, o tome nema spora, ali je malo čudno da na spisku nema barem trojice igrača koji su po mom osobnom mišljenju zaslužili biti na pripremama za Brazil. Na spisku je moralo biti mjesta za, po meni, najboljeg igrača novopečenog prvaka Bosne i Hercegovine, Ivana Crnova. Armin Hodžić je također zaslužio biti na druženju s našim najboljim igračima. Ima nešto drugačije u tom dečku, iako treba još rasti. Svaka čast iskusnom Asmiru Avdukiću, ali najbolji vratar bosanskohercegovačke lige je Senedin Oštraković.
Nitko od navedene trojke vjerojatno ne bi našao mjesto u avionu za Brazil, ali mišljenja sam da su sva trojica zaslužila biti na pripremama. Sven Tino Sušić ne igra na posebno većoj razini od navedene trojke. Ali i to govori u prilog novopronađene arogancije našeg izbornika. Kad je trebalo igrati beka on je igrao na toj poziciji. Kad je trebalo krpiti rupe na zadnjem veznom grizao je do kosti. Adnan Zahirović je dao svoj doprinos u kvalifikacijama, ali po Sušićevim nacrtima za njega nema mjesta u ekipi. Isti je slučaj s jedinim igračem koji može promijeniti tempo naše igre, Miroslavom Stevanovićem.
OK, nisu standardni u klubovima, jako su rijetko na terenu, ali kad se govori o tim stvarima uvijek se sjetim slučaja Aljoše Asanovića iz 1998. godine. Ćiro je odveo na Mundijal igrača koji se vukao po bolovanju veći dio vremena prije turnira u Francuskoj, a tamo se prometnuo u jednog od najzaslužnijih igrača u pohodu Hrvatske na 3. mjesto. U slučaju Adnana Zahirovića opet mi pred oči izlazi ime Svena Tina Sušića, momka kojeg amidža prepušta javnom linču ni krivog ni dužnog. Zahirović je smetnja ideji izbornika Sušića da njegov bratić treba igrati na poziciji zadnjeg veznog igrača.
Katkad je izbornik taj koji treba pružiti ruku pomirenja. On je taj koji treba vladati situacijom, smiriti strasti poletaraca koji se pobune. Zašto to nije učinio u slučaju Sanjina Prcića? Uostalom, žive u istoj državi, Prcić mu igra praktički pod nosom, a potreban nam je svaki igrač koji igra na iole ozbiljnoj razini. No, Sušić, osim što je digao nos, djeluje kao ljenjivac, čovjek koji ne želi rješavati stvari koje mu nalaže pozicija na kojoj se nalazi. Moramo se zapitati i zašto je potpuno zaboravljen Semir Štilić?
Da ne bude da je sve obojeno crnim tonovima moram priznati da me je pozitivno iznenadilo, točnije jako me obradovalo pozivanje Muhameda Bešića, najboljeg igrača mađarske lige. Dečko se nogometno školovao u Njemačkoj, igra u trećoj momčadi mađarskog prvenstva i pokriva baš one pozicije koje nam škripe. On je vjerojatno najbolje rješenje za poziciju zadnjeg veznog igrača, a može pokriti i stopersku i poziciju desnog bočnog igrača. Barem je jedna ratna sjekira zakopana i uopće nije bitno što stoji iza te Sušićeve odluke. Kako rekoh, potreban nam je svaki ozbiljan igrač.
Kad god sam kritičan prema izborniku i njegovim odlukama ja istovremeno želim da, kad se podvuče crta, ne ispadnem u pravu. Uvjerio sam se da ljudi koji su u nogometu cijeli život drugačije vide stvari na terenu od nas, običnih promatrača. Nadam se da je Sušić trenutno samo neshvaćeni trenerski genij. Ali prema načinu kako se ponaša i prema potezima koje povlači dojma sam da je potpuno izgubio kontrolu nad brodom kojim kormilari. Najgore mi je što se ponaša kao da ga uopće nije briga što ćemo svi mi gristi nokte i fasovati čireve zbog njegove i bahatosti pojedinih igrača.
Mentalitet seoskih gazda zahvatio je i reprezentativnu momčad i po tome neodoljivo podsjećaju na BH tajkune i političare. A oni bi trebali biti ono nešto drugačije, ona bolja slika našeg društva. Svejedno, volio bih da me svojim uspjesima natjeraju da progutam svaku kritku koju sam im ikad uputio.
