Bilo je velikih fudbalera u historiji. Istinski velikih, nezaboravnih. Nečiji potezi se prepričavaju već i u drugom vijeku zaredom, neki od njih će uvijek biti dio spora “da li je najbolji on ili onaj drugi?”, ali niko od njih, nikada, nije uradio ono što je Miroslav Klose – najbolji golgeter u historiji svjetskih prvenstava, što je postao pogotkom u senzacionalnom trijumfu Nijemaca od 7:1 nad Brazilom u polufinalu.
Ovo je priča baš o njemu.
U nekadašnjoj proviniciji Pruske i Austrogarske, Šleskoj, Sleziji, ima toliko imena i kod nas samih da možemo da biramo kako nam je volja, odrastali su “Mirovi” roditelji. Poslije Drugog svjetskog rata njegov otac, Jozef Klose, Nijemac porijeklom, našao se odjednom u ulozi pripadnika etničke manjine jer je provincija dodijeljena Poljskoj poslije Drugog svjetskog rata, pa se on zavjetovao da će, kada bude u prilici, odvesti svoju porodicu u ono što je smatrao domovinom, Njemačku.
Taj zavjet je bio jedan od prvih koraka da Nijemci dobiju najboljeg strijelca u historiji Mundijala. Ostale korake napravio je Miroslav. Jozef Klose je bio profesionalni fudbaler, koji je do 1978. nastupao u Odri u Opoleu, gradu u kome je i junak naše priče rođen, a onda je otišao u Francusku, kako bi nosio dres Oksera.
I Mirova majka je bila sportista, i to više nego uspješna. Barbara Jež je svojevremeno ponosno nosila dres poljske rukometne reprezentacije. Ipak, Poljska je bila dom Kloseovih sve do 1986. Tada osmogodišnji Miroslav se sa porodicom preselio u Kisel, došavši tako u Njemačku, a da je znao samo dvije njemačke riječi.
Kao prilično visok još u ranoj mladosti, a sada kao 36-godišnjak visok je 184 centimetara, u podmlatku tima SG Blaubah-Didelkopf igrao je na više pozicija, no kako se najbolje snalazio pred suparničkim golom, i to ne samo zahvaljujući dobroj igri glavom, tu je i ostao. Postao je špic, a potom je krenuo da postaje legenda.
Ne i prebrzo, kao što to misle mnogi današnji klinci. Najprije je učio školu, ali i zanat, vježbajući da bude drvodelja. Brusio je svoje ruke vježbajući umjetnost oblikovanja drveta, a svoj talenat je brusio kao fudbal-amater. Do 20. godine je vrijedno trenirao, čekajući da mu neko ukaže šansu u prvom timu. Sličnu šansu ukazao mu je Homburg, ali sa pozicijom rezervisanom u svojoj “rezervnoj” postavi, da bi tek 1998. Klose dao svoj prvi, jedini u toj sezoni, gol u seniorskoj konkurenciji prvih timova.
Pa opet, talenat ne može da prođe nezapaženo. Ko umije da vidi, vidi ono što je drugima i pred očima nevidljivo, te su mu skauti Kajzerslauterna postavili čuveno pitanje: “Hoćeš li da igraš za naš klub?” Na takva pitanja mladići odgovaraju kao iz zapete puške, jer su cijelog života i trenirali da bi to bili upitani, pa je Miro riješio da čim prije dokaže da poziv nije bio uzaludan.
Opet je morao da čeka. Čitavu godinu, da bi dao svoj prvi gol za “Kajzer”. A kada je počeo, više nije stajao. Imao je 24 kada je u sezoni 2000/01. prvi put zatresao mrežu u takmičarskom meču svog kluba. Dao je 9 golova u ligi, 4 u kupu, 2 na evro-sceni, učinivši svog trenera Ota Rehagela ponosnim, a navijače srećnim. I selektora, tada Rudija Felera, slavnog napadača koji samo što je završio igračku karijeru.
Klose je u svojoj drugoj sezoni sa 16 golova umalo (dva gola su mu nedostajala) postao najbolji strijelac Bundeslige, ali ga je Feler već bio pozvao i – magija je mogla da počne. Dok je tresao mreže za Kajzerslautern, tresao je i za Njemačku. U prvoj godini reprezentativnih nastupa – dvaput. U sljedećoj, 12. A ta sljedeća, 2002, bila je prva u kojoj je zaigrao na Mundijalu.
Priča o Miroslavu Kloseu tu bi mogla da stane. Recimo, detaljima da je već na svom prvom Mundijalu dao 5 golova. Ili, da je i 2006. bio među strijelcima, takođe 5 puta. Četiri gola je dao na prošlom, a sa dva na ovom – postao je najbolji golgeter u historiji šampionata planete, sa 16 golova, jednim više od čuvenog “Zube”, Brazilca Ronalda.
Ali, Miroslav Klose ne staje. Čak ni sada, kada ima 37 godina. Kada su ga prodali Verderu, sa 0,35 gola po odigranom meču, svoj prosjek je podigao na 0,47. Poslije tri godine otišao je u Bajern, za koji je igrao 150 puta i dao 53 gola. A onda, kada su mu rekli “na zalasku si karijere”, otišao je u Lacio i, od te 2011, još 56 puta matirao protivničke golmane noseći klupski dres.
Međutim, nije ova priča samo o brojkama. Jer, da jeste, odmah bismo vam pisali o tome da je za svoje klubove odigrao 638 utakmica, da je postigao 251 gol, da je za Nijemce igrao 137 mečeva i 71 put bio strijelac, čime je najbolji golgeter u historiji “pancera”.
Ne, ovo je priča o jednom velikom čovjeku, koga historija fudbala ne bi smjela da pamti samo po golovima, iako je njima počeo da sam ispisuje ove riječi o sebi. Miro je, prije svega, džentlmen. Van terena, ali i na njemu.
Uostalom, dokazao je to više puta. U aprilu 2005. ispravio je sudiju koji je pomislio da je Miro fauliran i dodijelio penal njegovoj tadašnjoj ekipi, Verderu, protiv Arminije. Klose je ustao, rekao “Pogriješili ste”, ostavivši i rivala i sudiju da se čude. Odluka o dosuđenom penalu je promijenjena, valjda u inat svima onima koji u TV prenosima govore “sudijska se ne mijenja”.
A i sad, skoro, nema tome ni pune tri godine, ponovo je pokazao da je na terenu, baš kao i u životu, najvažnije biti čovjek. Igrao je za Lacio protiv Napolija, rukom je ugurao loptu u gol rivala, arbitar je pokazao na centar, ali je Miro tada prišao sudiji i rekao: “Pogriješili ste. Rukom sam dao gol, ne bi to smjelo da se važi.”
Sudija je odbio da mu da žuti karton. Ali mu je dao svoju ruku, pozdravivši se sa istinskom legendom fudbala.
Miroslav Klose je sa suprugom Silvijom dobio dva sina, blizance. Luan je ime dobio po keltskoj riječi za ratnika, a Noje po starozavjetnom junaku, jer je Miro veliki vjernik, katolik, za koga je čak i prethodni papa Benedikt XVI upriličio svečani prijem 2012.
Zemlju u kojoj se rodio, zemlju kojoj je oduvijek pripadala njegova majka, ne zaboravlja: u kući priča samo na poljskom, baš kao što u reprezentaciji često čini i sa saigračem, Lukasom Podolskim. Ali, njegujući ono što jeste, Miro ne priča samo jezicima ljudi. Od svih jezika koji poznaje, najtečnije mu ide fudbalski.
