Nisam imao dovoljno godina da se mogu sjećati atmosfere uoči putovanja Vatrenih na kultno Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj. Oni nešto stariji reći će da je ta generacija najsjajnija u cijeloj nogometnoj povijesti od samostalnosti ovih 7 država.
[ads1]
U razgovoru s nekoliko iskusnijih kolega saznao sam da je Brončana generacija Vatrenih 1998. godine otputovala na turnir s malo optimizma, izmučena blijedim igrama u kvalifikacijama i teškim prolazom u dodatnom razigravanju protiv Ukrajine. Na kormilu reprezentacije nalazio se legendarni Miroslav Ćiro Blažević, danas poznat pod sloganom “trener svih trenera”.
Upravo taj legendarni Ćiro većini nacije išao je lagano na živce, njegov ekstravagantni stil i poseban pristup nije bio previše omiljen u hrvatskoj javnosti. Glavna zvijezda momčadi Davor Šuker gotovo cijelu sezonu prosjedio je na klupi Real Madrida. Došao je na turnir kao standardna pričuva s malom minutažom. Druga najveća zvijezda momčadi Zvonimir Boban bio je upitan za turnir zbog problema s ozljedom. Uz njega povrijeđen je bio i Slaven Bilić, koji je na kraju ipak stisnuo zube i zaigrao u Francuskoj.
Na golu se nalazio vremešni Dražen Ladić, u kojeg nitko nije vjerovao. Dapače, čovjek je po svim anketama trebao biti davno u mirovini. Bez obzira na veliki pritisak javnosti i likovanje hrvatskih medija, Ćiro Blažević je poveo Ladića i ostao vjeran svojem stilu.
I zamislite, nakon takvog vatrenog ispraćaja, gdje su svi bili skeptični… Upravo ta momčad osvojila je broncu na Svjetskom prvenstvu! Hrvatska javnost bila je u ekspanziji, općem deliriju, napucali su se tonama ponosa, sa srećom koja se nije mogla mjeriti. Zaista to je jedan od sjajnih dokaza temperamenta nas Balkanaca. Prvo grdi svoga, pa ga u uspjehu ljubi i prekomjerno slavi.
No, to je bila prošlost, danas je sasvim nešto drugo. Neka nova Hrvatska, predvođena novim likovima, dolazi na mjesto najvećeg uspjeha Vatrenih. Turska je tvrd orah, ali malo je onih koji ne vjeruju u trijumf Čačićevih izabranika na Parku Prinčeva.
Današnja Hrvatska ima mnoštvo briljantnih igrača, svjetsku klasu u Luki Modriću. Gotovo nitko nije imao problema s minutažom u klubu, a sezona je čak bila milostiva i po pitanju ozljeda. Jednostavno sve izgleda kao da su se stvari poklopile na pravi način.
Moram reći ono što svi mediji izbjegavaju, a oni su upravo to (ne)namjerno napravili. U posljednjih nekoliko mjeseci suludim naslovima stvorila se neka “kvazi” negativna atmosfera oko Vatrenih. Pisali su o bojkotu Hrvatske nogometne reprezentacije, o slaboj navijačkoj podršci, a upravo danas, ispada da su to sve bile velike nebuloze. Nema onog Hrvata kojem danas neće zaigrati srce za svojom domovinom.
Ne želim biti egoističan i nerealan pa reći da ova Hrvatska mora biti najmanje u polufinalu EURA. Vjerujem da su momci svjesni čiji grb nose i kako ga moraju promovirati. Ne tražim broncu, pa čak niti četvrtfinale, a doista ne treba imperativno govoriti o laganom prolasku skupine. Španjolska, Turska i Češka iznimno su kvalitetne reprezentacije, ali naravno trebamo reći koliko su Hrvati kvalitetni, treba reći koliko vrijede.
Najvažnije je da danas na teren u Parizu dečki istrče pošteno, širokog srca i odigraju do zadnjeg atoma snage. Onako kako su Hrvati uvijek igrali na velikim natjecanjima. Rezultat će doći, a toplo se nadam da su se zvijezde na ovom natjecanju naklonile Hrvatskoj.
