Zmajevi protiv Egipta nisu rigali vatru. Ni plamičak. Puno bolje motivisana reprezentacija Egipta donijela je svom napaćenom narodu razlog za slavlje. Ne puno manje napaćeni Bosanci i Hercegovci još su jednom osjetili bol udarca od zid bh. realnosti.
“Raju nikada ne možeš isfolirati” govorio je često Miroslav Ćiro Blažević. Istina. Za poraz se nikada nije zviždalo i kritikovalo, ali za osjećaj da naši reprezentativci na terenu nisu dali svoj maksimum jeste. I uvijek će biti tako. I treba da bude tako. Dres reprezentacije nije samo privilegija koja donosi popularnost i veći fudbalski renome. Dres reprezentacije je obaveza zbog koje moraš svoje sposobnosti podići na nivo od 200%.
Zmajevi nisu rigali vatru iz nogu, ali jesu iz usta. Kako oni, tako i publika. Svaki pravi ljubitelj reprezentacije i istinski patriota osjetio je punu mučninu u trenutku kada je trećina prisutne publike na izuzetno akustičnom Tivoli stadionu počela uzvikivati “Džeko napolje!”. Potpuno neočekivano, jer Edin Džeko kao napadač niti je bio bolji niti gori od ostatka ekipe.
U biti svoj posao je uradio korektno, ali očigledno ne dovoljno dobro kako su to od njega navikli pojedinci koje je možda i razmazio sa svoja 33 gola postignuta za reprezentaciju za koju predstavlja jednog od najzaslužnijih za nastup na Svjetskom prvenstvu. Možda su pojedini navijači bili revoltirani i što su satima stajali ispred hotela kako bi se uslikali sa Zmajevima, ali su samo rijetki od njih odlučili odvojiti desetak minuta i obezbijediti trenutak za cjeloživotno sjećanje najodanijim simpatizerima reprezentacije.
Nakon potpuno sumanute i primitivne reakcije publike, još veći šok. Profesionalac, sportaš i uzor i idol mladih, ambasador UNICEF-a i provjereno dobro odgojen, izuzetno human i uvijek nasmijan momak zaboravio je na sve granice profesionalnosti i počeo se direktno svađati sa publikom uz krajnje neprimjerene i nepristojne gestikulacije. Nije to bilo dovoljno, pa je Edin Džeko prilikom izlaska sa terena pozivao i pojedine navijače da siđu na travnjak kako bi se fizički obračunali.
Edine, prva perjanico naše reprezentacije, kao profesionalac koji igraš na najvećem svjetskom nivou i u najvećim klubovima, znaš i sam da svoje dostojanstvo profesionalnog sportaša sa najvećim renomeom moraš zadržati čak i kada ti se i sav svijet ruši. Posebno u najsvetijem dresu dok te kao svog uzora, u državi gdje je pravih uzora jako malo, gledaju stotine hiljada mladih!
Iz jučerašnje utakmice, ako bude pameti, naučit će se puno, a najviše da se hladna glava uvijek mora sačuvati. Kako kod igrača i selektora, tako i kod roditelja fudbalera koji se u svim uzrastima više ili manje vole miješati u trenerski posao.
Izjave roditelja i njihovi komentari imaju smisla do 18. godine igrača, no punoljetne osobe same moraju odgovarati za sve svoje postupke, kao i izboriti se za ono što ih spada. Na kraju krajeva, miješanje roditelja nije korentno ni prema mnogobrojnim fudbalerima, kakvih ima i u našoj reprezentaciji, koji su odrasli bez očeva i majki.
Sreća naše reprezentacije je da su svi naši fudbalski reprezentativci provjereno pošteni, dobri i dobro odgojeni momci, a takav je i sam selektor Safet Sušić. Takvi smo i kao narod, pitomi i druželjubivi, u suštini pošteni. Ne treba zaboraviti i da je publika na treningu koji je dan prije utakmice održan na TIvoliju, bez najmanjeg incidenta posmatrala trening na kojemu nije bilo nijednog zaštitara između tribina i terena.
Dakle, imamo sve preduslove za uspjeh. Imamo odličan tim selektora, igrača i publike. Još samo da svi ispred sebe stavimo misiju i princip u kojem kažemo “Ne pitaj šta kolektiv, društvo i država može uraditi za tebe, nego pitaj šta ti možeš uraditi za kolektiv, društvo i svoju državu!”.
Pođimo od sebe! U suprotnom, pokazali smo da dugo godina stvarane vrijednosti možemo srušiti za sekundu.
