U ovom tekstu se ne želimo baviti analizama niti tražiti bilo kakva opravdanja zbog poraza. Ovdje nam nije bitan ni sudac, ni loša igra preko krila, ni preveliki broj isforsiranih šuteva. Griješilo se, ali su naši rukometaši dali koliko su mogli. Tu im niko ništa ne treba i ne smije zamjeriti!
Akcenat ćemo ovoga puta staviti na neke druge stvari. Ne tako davno, historijski domaći susret baraža odigran u Skenderiji uživo je posmatralo nešto više od hiljadu i po ljudi. Iako to nakon utakmice nisu namjeravali isticati, selektor Marković i njegovi igrači nisu izdržali a da se ne osvrnu na sramotnu posjetu koja ih je istinski pogodila. Njihova lica i boja glasa odali su jedno: Osjećali su se usamljeno. Vjerovali su u uspjeh, ali drugi nisu dovoljno vjerovali u njih. Tačnije, otpisali su ih i tu subotnju noć odlučili provesti u kafićima, na dernecima ili ko zna gdje.
Nakon pobjede, probudila se blaga euforija i na revanš smo otputovali sa šansom za historijski uspjeh. Uspjeli smo u triler završnici doći do remija i plasirati se u Katar i zahvaljujući čudu smo postali učesnik smotre najboljih. A prolaz protiv Islanda je zaista bio čudo u pravom smislu te riječi. Ko ne zna šta je Island u svijetu rukometa, ne zna ništa o tom sportu.
Interes za rukomet se nakon toga probudio. Sada svi znaju ko su Karačić, Malinović, Ovčina ili Perić i kada ljude pitate ko im je najdraži igrač, ne odgovaraju više k’o iz topa: Terzić ili Prce, jer su oni već godinama tu. Nisu više Džeko i Teletović jedini istinski sportski heroji koji dolaze iz naše domovine. Dobili su društvo i to sasvim zasluženo.
Ova reprezentacija nema veliku zvijezdu niti naši igrači imaju milionske ugovore. Imaju srce i dušu a krasi ih zajedništvo i to je ono što vrijedi više od svake pobjede. Primjer su kako treba funkcionisati sve u Bosni i Hercegovini jer među njima nije važno ko se kako zove, odakle dolazi i u kojeg Boga vjeruje. Momci iz svih krajeva naše zemlje našli su su se na istom mjestu sa nacionalnim grbom na prsima i istim ciljem, a to je uspjeh. Sama činjenica da ih imamo je uspjeh još veći nego što bi predstavljao prolaz u narednu fazu Svjetskog prvenstva koje ionako bude i prođe.
Zato budite ponosni na ove momke i, molimo vas, ne dozvolite da se u budućnosti ponovi Island i sablasno prazna Skenderija kada se na terenu nalaze momci koji vrijede. Neka nam svima kolektivno opomena bude sve što se dešavalo u i oko fudbalske reprezentacije nakon ispadanja sa Svjetskog prvenstva, a svjedoci smo da su stvari ekspresno krenule silaznom putanjom, počev od interesa pa do rezultata.
Naša rukometna reprezentacija predvođena Draganom Markovićem nastavlja svoj put ka rukometnim visinama, a znate da su naši putevi teži nego bilo čiji. Kod nas nema ‘lagano’ i ništa nam ne pada s neba. Katar ćemo vjerovatno napustiti za nekoliko dana, ali to nije kraj. Ovi momci imaju još mnogo toga da pokažu i mnoge važne utakmice su pred njima.
Njihovo je bilo da ostave srce na terenu, uradili su to. Naše je da im odamo veliko priznanje, dostojno dočekamo kada se vrate i da više nikada ne dopustimo da posumnjaju u podršku. Ne treba nam korak unazad, idemo rasti dalje…
