Odvojeni transferi Miralema Pjanića iz Juventusa u Barcelonu i Arthura Mela iz Barcelone u Juventus još su jedan od manevara kojima klubovi žele izbjeći sankcije zbog kršenja Financijskog fair-playa.
Naime, Barcelona je platila Pjanića 60 milijuna eura uz dodatnih pet milijuna eura kroz bonuse. U suprotnom smjeru, Arthur odlazi u Juventus za cifru od 80 milijuna eura s uračunatim bonusima.
Sve ukazuje na to da se radi o razmjeni igrača između dva kluba, pri kojoj bi Katalonci nadoplatili Talijanima razliku. Pa zašto su onda klubovi inzistirali na plaćanju ogromnih odšteta za transfere umjesto na klasičnoj razmjeni igrača koja se na kraju i dogodila?
Suština je u evidentiranju profita koji će Juventus i Barcelona prikazati UEFA-i u izvještajima za Financijski fair-play (FFP). Tako će Juventus prijaviti profit veći od 40 milijuna eura, dok će Barcelona biti u plusu oko 50 milijuna eura, a potrošili su znatno više.
Pitate se otkud toliki profit?
Klubovi su pronašli “rupu” u pravilniku FFP-a koja kaže da se novac od transfera evidentira tijekom trajanja igračeva ugovora. Odnosno, ako neki klub dovede igrača za 30 milijuna eura i s njim potpiše ugovor na četiri sezone, onda će se ta cifra dijeliti na četiri godine.
Tako će u FFP-u pisati da klub svake godine plaća po pet milijuna eura. No, kada klub proda igrača za 20 milijuna eura, onda se to odmah evidentira kao zarada u visini iste cifre. Razlika je, drugim riječima, u evidentiranju kod prodaje i kupovine.
Dojam je da u UEFA-i imaju novi razlog za nezadovoljstvo, jer Barcelona i Juventus izlaze kao totalni pobjednici u ovom poslu. Osim što su napravili spektakularnu razmjenu igrača, uz to će pred FFP-om prikazati ogroman profit…
