Ukupno su osvojili 48 trofeja, zabili više od 500 golova, skupili više od 300 asistencija, odigrali više od 2.000 utakmica. Gotovo sve u istom razdoblju, na istom otoku, nešto sitno u istom reprezentativnom dresu, ali nikad u istom klubu. Uspjeh jednoga, značio bi neuspjeh druge dvojice. A šta bi bilo da su fudbal učili u istoj školi?
Još jedan kišni dan u Broughtonu, predgrađu Salforda. Ništa novo, jer mještani su ionako navikli na kišu koja ih barem 20 dana mjesečno tjera da rašire svoje kišobrane. Neki ljudi sebi daju za pravo da mrze ovu prirodnu pojavu, a koliko god mržnja bila opravdana, tamo se zaista ne isplati imati namrgođeno lice zbog novih kapljica. “Iskoristi dan”, rekli bi Latinjani.
Nošeni dječačkim snovima, fudbalskim zanosom i engleskom samouvjerenošću, mali klinci su, kao i obično, došli na trening na Klifu, u trening-centar Manchester Uniteda, smješten u Broughtonu na kojem ovaj klub još od 1933. proizvodi svoje zvijezde, a sad se diče slikama Bobbyja Charltona i Georga Besta. Njih su kvalitetnim skautingom “pripitomili” kao golobrade mladiće i od njih napravili planetarne zvijezde.
Stevie i Frank
Naredne mete predodređene za uspjeh bila su dva talentirana veznjaka Frank i Steven. Nijedan nije rođen u okolici Manchestera, glavnog grada grofovije Veliki Manchester, gdje se nalazi i Broughton, pa su, karijere radi, morali napustiti svoje domove i nastaniti se u internate fudbalske akademije kluba koji slavu gradi na mitskom Old Traffordu. Prethodno su na lokalnim turnirima početkom 1995. godine oduševili skaute, čije izvještaje čita trener prvog tima Alex Ferguson.
Stevenu preseljenje i nije teško palo pošto je njegov Whiston samo 43 kilometra udaljen od akademije Klif, tako da su roditelji često mogli doći i zatvarati vrata nostalgiji. Frank je, međutim, imao bolniji rastanak. Rodni Romford i njegova porodica su 345 kilometara daleko. Ali za ljubav prema fudbalu vrijedi žrtvovati onaj osjećaj kad te majka navečer pokrije dekom i ujutro probudi na doručak.
Bucmasti Frank Lampard i žgoljavi Steven Gerrard dijelili su istu sobu i većinu vremena provodili zajedno. Nisu mogli sjediti u istoj školskoj klupi jer je Frank, rođen 1978. godine, dvije godine stariji od Steviea. Ipak, na terenu godine nisu predstavljale problem pošto je talentirani Steven prekomandiran iz kadeta u juniore i zajedno s Frankom činio ubojiti tandem. U međuvremenu, Ferguson je naredio trenerima akademije da koriste filozofiju igre sličnu onoj od prvog tima kako bi se talentirani dvojac što lakše adaptirao u prvi tim.
A od toga ih je samo vrijeme dijelilo. Već polovinom sezone 1997/98. Lampard debitira za prvi tim, ali se do kraja sezone nije naigrao. Naredne sezone Ferguson zamisao staru tri godine – spoj Lamparda i Gerrarda u prvom timu – odlučuje provesti u djelo. Ne samo zato što je u njima vidio potencijal odmah po njihovom dolasku u akademiju 1995. godine nego što je u prvom timu imao dečka s kojim bi mladi dvojac činio jezgro Fergijeve čete. Taj dečko se zvao Paul Scholes, igrao je u veznom redu i bio čisti proizvod Manchester Uniteda.
Veliki trio
Iako su mnogi stavljali upitnike iznad Fergijeve odluke da u debitantskoj Gerarrdovoj i drugoj Lampardovoj sezoni obojicu koristi u prvoj postavi, trener iz Škotske je čvrsto vjerovao u svoju odluku. I već u prvoj sezoni je pokazao da je upravu. Ekipa je s Lampardom, Gerrardom i Scholesom bila ubitačna i izgledala je vrlo fleksibilno. Ako je trebalo igrati beskompromisno i tući se, znali su. Kad je trebalo posjedom nadjačati protivnika, nije im bilo ravnih. Ako je svemu tome trebalo dodati dalekometne šuteve, nijedan od njih trojice nije gledao kojom će nogom zaprijetiti protivničkom golmanu i podići mu krvni tlak.
Gerrard je bio veza između odbrane i Scholesa koji je diktirao tempo, te Lamparda koji je bio opasnost “iz sjene” ili, kako se to u fudbalskom žargonu kaže, opasnost iz drugog plana. A, ustvari, sva trojica su igrala toliko slično da čestim mijenjanjem uloga uopće nisu narušavali nivo igre.
Ključni igrači osim udarnog trija bili su najveći velški igrač Ryan Giggs i modni mezimac Engleske David Beckham, dok su se u napadu mijenjali Dwight Yorke, tad ponajbolji afrički napadač, te Englez Andy Cole, Yorkeova kopija. Odbranu su predvodili desni bek Engleske Gary Neville i štoper Holandije Jaap Staam. Rezultat prve sezone bile su titule u Ligi prvaka, Premiershipu i FA-kupu. Drugim riječima, trostruka kruna i najveći uspjeh nekog engleskog tima, jer niko nije spario ova tri trofeja prije Uniteda. Kao nagradu za uspjeh, Fergusonu je dodijeljenja titula “Sir”.
Nastupi u reprezentaciji
Naredne sezone su zaustavljeni u četvrtfinalu Lige prvaka i FA-kupa, ali su odbranili titulu Engleske. Potom je uslijedilo Evropsko prvenstvo 2000. godine, na kojem je selektor Engleske bio Sir Bobby Robson, jedan od najvećih koje je Engleska ikad imala. Englezi su u njemu vidjeli čovjeka koji je sposoban Fergusonov sistem primijeniti u reprezentaciju. Tako je Robson težište igre predao triju iz Manchester Uniteda, pridružio im saigrače Beckhama, Colea i Nevillea, te dodao ostatak igrača koji je došao iz Liverpoola, Arsenala i Leeds Uniteda, u to vrijeme, uz United, najboljih engleskih klubova. Prvenstvo Evrope je osvojeno bez ijednog poraza, a Englezi su ponosno pjevali “Fudbal se vraća kući”.
Tako je počela vladavina Manchester Uniteda i Engleske na velikim takmičenjima. Crveni đavoli su od sezone 2000/01. do kraja sezone 2009/10. dvaput osvojili Ligu prvaka, šest puta Premiership i četiri puta FA-kup, a Engleska je nakon neuspjeha na Mundijalu 2002. godine, odbranila titulu Evropskih prvaka 2004. godine i povezala je s titulom Svjetskih prvaka 2006. godine. Ove uspjehe Englezi su ostvarili dok ih je s klupe predvodio portugalski stručnjak Jose Mourinho koji je, zapravo, bio učenik Sir Bobbija Robsona, dok je Englez radio u Portugalu početkom 1990-ih.
Lampard je u periodu od 2001. do 2010. godine bio pet puta, Gerrard triput i Scholes sedam puta izabran u FIFA-in i UEFA-in tim godine. Svojim igrama su igrače oko sebe činili boljima, a najbolji dokaz za to bio je portugalski talent Cristiano Ronaldo koji su reprezentaciji se nastanio u Manchester na ljeto 2003. godine kao 18-godišnjak, zamijenivši Davida Beckhama, i u narednih sedam godina četiri puta osvojio Zlatnu loptu, a prvu je osvojio sa navršenih 20 godina. I sam priznaje da nikad ne bi bio toliko uspješan da iza sebe nije imao takve igrače, takvog trenera i takav sistem koji je iz njega od početka izvlačio samo najbolje.
Drugi igrač koji je vječno zahvalan magičnoj trojci je Wayne Rooney, napadač koji je naslijedio Yorkea i Colea, i koji se u dresu Manchester Uniteda i Engleske reprezentacije hranio loptama Lamparda, Gerrarda i Scholesa. Od imena koji su po uspjehu bili blizu peterici nabrojanih igrača, bio je štoper Rio Ferdinand koji je na Teatar snova stigao u ljeto 2002. godine. On, Lampard, Gerrard, Scholes i Rooney bili su srce i duša šampionske generacije Engleske s Eura 2004. i Mundijala 2006. godine.
Početak kraja zlatnog perioda Crvenih đavola počeo je odlaskom Paula Scholesa iz reprezentacije nakon Eura 2008. godine, gdje je većinu vremena sjajni 34-godišnjak proveo na klupi, a Englezi su ispali u četvrtfinalu. Na ljeto 2010. godine Scholes se oprašta i od Teatra snova, čime stavlja pečat na priču magične trojke “LGS” s Otoka. Sa svojih 36 godina odlučio je otići “preko bare” i puniti stadione američkog MLS-a.
Odlazak u Ameriku
Istina, Manchester United je ostao jedan od tri najveća kluba Evrope, i dalje su bili u uskom krugu favorita na svakom takmičenju, ali već tad se počela osipati družina koja je igrala poseban, atomski nogomet, a prave zamjene koje su mogle igrati na isti način i biti isto uspješne, rukovodstvo nije moglo pronaći. Sezonu nakon Scholesa otišao je i Ferdinand, a nakon još jedne sezone kreator jednog od najboljih timova u historiji fudbala, Sir Alex Ferguson odlučio se povući na tribine i mirnije posmatrati mečeve. Lampard i Gerrard su ostali sezonu duže, pa su u ljeto 2013. godine skupa – drukčije nisu ni mogli – otišli tamo kamo i Scholes tri godine ranije, u SAD. Ostali su Ronaldo i Rooney koji su obarali rekorde po broju postignutih golova i gradili neki novi Manchester United.
… A onda je zazvonio alarm i mladi James se, sav oznojen u dresu Liverpoola s brojem 8 iznad kojeg piše Gerrard, probudio i shvatio da je sve ustvari bio samo san. Zapravo, za njega jednim dijelom i noćna mora, pošto je Gerrard u snu, umjesto dresa koji mladi James skida samo kad se kupa i kad ga mora oprati, nosio dres Manchester Uniteda s brojem 5. U drugu ruku, san je, zanemarimo li činjenicu da se radi o grbu Crvenih đavola, zaista bio lijep. Jer, iako James navija za Liverpool, on iznad svega voli fudbal kao igru i Englesku kao svoju zemlju. Tako cijeni i poštuje Franka Lamparda, Paula Scholesa i sve vezano za reprezentaciju Engleske.
U periodu kad njegov Gerrard napušta Liverpool i odlazi u Englesku, gdje potpisan ugovor ima i Lampard, i kad pauk uveliko plete mreže na kopačkama koje je nosio Scholes na posljednjoj zvaničnoj utakmici za United, i kad se s vremena na vrijeme vode polemike oko toga ko je od njih trojice bio bolji veznjak, James je usnio ono što mu daje najbolji odgovor na sve to. “Nema potrebe da se pitam ko je bolji, ali se pitam šta bi zaista bilo da su igrali u istom klubu?”, u njedra reče James i nastavi monolog: “Pa mi, Englezi, koliko znamo biti bahati, od šale bismo konkurenciju tražili i po svemiru.”
Neki dječiji snovi
Pitao se, međutim, zašto su u snu oni igrali baš u Unitedu i shvatio je da je od svih mogućih scenarija koje je mogao usniti – a sve se može usniti – ovaj najbliži stvarnosti. “Chelsea ih nije mogao skupiti kao omladince, Wenger bi ih prodao čim neko na tanjir stavi 30 miliona nečega, Liverpool nakon Shanklyja i njegovih potomaka nije imao velikog trenera, a ostali klubovi ne zaslužuju ovakvu priču. Iako se u bajkama sve može namjestiti, možda upravo Teatar snova i Sir Alex Ferguson najviše zaslužuju nešto ovako.”
Realnost je, ipak, drukčija. Scholes, za kojeg Barcelonina legenda Xavi kaže da je u najboljim igračkim godinama bio najbolji veznjak svijeta i da žali što s njim nikad nije igrao, Gerrard, kojeg je Zidane 2004. godine predlagao predsjedniku Real Madrida Florentinu Perezu kao novo pojačanje koje je smatrao najboljim igračem svijeta, i Lampard, kojeg je Ronaldinho želio vidjeti pored sebe u Barceloni, bili su samo rivali i uspjeh jednog je značio neuspjeh druge dvojice. U reprezentaciji su igrali vrlo kratko, jer ih niko nije uspio uigrati na pravi način, u čemu donekle i leži razlog što se Scholes oprostio od dresa s nacionalnim grbom u ljeto 2004. godine, a fuziju Lamparda i Gerrarda nijedan od trenera Engleske: Sven Goran Erikson, Steve McClaren, Fabio Capello i Roy Hodgson nije uspio napraviti uspješnom.
Engleski trio nije imao sudbinu kao, naprimjer, Xavi, Busquets i Iniesta koje je proizvela čuvena Barcina La Masija i koji su kasnije svoju hemiju spojili sa zvijezdama kakve su Dani Alves, Pique, Puyol, Villa, Henry i genijalni Leo Messi. I sve to u jednom klubu po instrukcijama trenerskog masiva Pepa Guardiole. Ovako je Scholes s Unitedom u 696 utakmica u kojima je postigao 146 golova i asistirao za 48, osvojio sve što se osvojiti može, a broj trofeja zaustavio se na brojci 25. Lampard je za Chelsea nastupio u 626 utakmica, postigao rekordnih 208 golova i sakupio 152 asistencije, pritom osvojivši 13 trofeja. Gerrard je do sada za Redse odigrao 681 meč, postigao 177 golova i asistirao 100, te osvojio deset trofeja među kojima nema trofeja Premiershipa.
“I ovako su fudbalu dali mnogo. Neizmjerno mnogo. Ali ni ono što sam usnio nije bilo loše. Kako bi samo izgledali u jednom timu, s trenerom koji ih zna koristiti skupa?”, sam sebe upita James. A onda jedva procijedi: “Pa makar to bio i Manchester United.”
