Mundijal je, prije svega, velika fešta, festival, a još se igra u Brazilu, zemlji karmevala. Tamo nas očekuje šaroliko društvo i velika je šteta da većina nas neće imati priliku, odnosno mogućnosti, otići u Brazil kako bi bili dio tog nogometnog cirkusa.
Rekoh već, napisah točnije, da mi je trebalo 15 minuta nakon utakmice da uopće shvatim i povjerujem da smo se plasirali na Mundijal kao prvaci skupine. Još me vilica boli koliko je razjapljena bila tih dugih 15 minuta koliko je mojim sinapsama trebalo da stvore nervni impuls i, na koncu, nekakvu misao.
Dva me dana Sefke zvao da me natjera da napišem nekakva predviđanja, da isprojiciram mogući rasplet, da zamislim što nas to čeka u zemlji u kojoj je cijela polovica centralne informativne emisije posvećena isključivo nogometu. A kako sam naivan i dam se na svašta nagovoriti sjedim sad u sunčanom popodnevu i kuckam slovo po slovo odgađajući, zapravo, a već ste to i primijetili, da konačno pređem na stvar.
NEPOZNATA AVANTURA
Za naš reprezentativni nogomet ovo je, je li, potpuno novi level, avantura kakve do sada nije bilo. Turnirski nogomet je bitno različit od prvenstvenog ili kvalifikacijskog. Tu smo potpuno nevini, totalni djevci među iskusnim vukovima. Ipak, iz nekoliko razloga sam uvjeren da nas neće nogometno raščerečiti. No, prvo problemi.
Posljednjih dana se govori kako moramo rješiti problem zadnjeg veznog. To je teza koja je, po meni, potpuno promašena. Problem ne postoji jer imamo Adanana Zahirovića i Elvira Rahimića. Potpuno je drugi par rukava pitanje zašto ih nismo koristili.
Papetu se teško odreći Zvjezdana Misimovića. Isto tako, nije sklon ni žrtvovanju Harisa Medunjanina. Miro Pjanić je svakako neupitan. A netko mora vani ukoliko želimo igrati s klasičnim zadnjim veznim. To će na Mundijalu svakako biti potreba, pogotovo protiv suparnika koji će nominalno biti favoriti u odnosu na nas. Tko će u tim slučajevima ispasti ostaje da vidimo. A uvjeren sam i da Sejad Salihović može kvalitetno odigrati pozicju zadnjeg veznog. To govorim čisto razmatrajući opcije.
RUPA U SREDINI TERENA
Ono što nam je najveća boljka jeste prevelik razmak između linija na terenu, ona rupa u sredini terena koju stvara naša koncepcija bazirana na igru preko krila. Amerikanci i Slovaci su nas dobili upravo forsirajući igru kroz to prazno područje gdje se sa svega par okomitih dodavanja može doći direktno pred naš gol. To se da rješiti uvođenjem klasičnog stražnjeg veznjaka. Ili nekako od Misketa stvoriti Edgara Davidsa pa da on pokriva taj dio terena, jer Miralem Pjanić to sam nije u stanju unatoč velikom radijusu kretanja.
Stoperski par smo, nadam se, standardizirali. Bičakčić djeluje sve bolje na mjestu Spahićevog sekundanta. Iz utakmice u utakmicu oni će biti sve uigraniji. Ono što nam u odbrani treba jeste zdrav i spreman Mensur Mujdža. Vršajević je srčan, brz i pošten igrač, ali nedostaje mu iskustva i smirenosti. Protiv ozbiljnih protivnika to će nam mjesot bez Mujdže biti slabost. Zahirović se pokazao kao kvalitetno rješenje, ali onda nam napad ostaje bez desnokrilnih opcija.
TAKTIČKE MIMIKRIJE
Trebamo nekoliko različitih taktičkih mimikrija koje bismo primjenjivali kroz utakmicu, a kako bismo prikrili još jednu veliku slabost. A to je tromost. I to se da rješiti zadnjim veznim i smanjivanjem razmaka između linija. Isto tako, uporno ponavljam da nam Edin Džeko može jako puno koristiti u sredini terena. Uostalom, Litvance smo otvorili tako što se Džeko izvukao na lijevi bok. Izmjene mjesta tijekom utakmice mogu biti mlin na našu vodu, jer svatko od naših napadača može bez problema odigrati nekoliko pozicija.
Ono u što se najviše uzdam jesu sportski motivi naših igrača. Sve su to veliki momci koji već dugo igraju ozbiljan nogomet i teško da će biti impresionirani velikom pozornicom na koju će u Brazilu izaći. Uspjeli smo skinuti sa sebe i balast luzera što je velika stavka. Pobjede su nam postale navika. No, turnir je, kako rekoh neka sasvim druga pjesma i ključna stvar će biti pripreme. Pape nije imao takvog iskustva osim kao igrač, ali u ovome Osim se krije rješenje. Ivica Osim je taj koji zna kako ekipu pripremiti za turnir. Zna to i Ćiro Blažević. Siguran sam da će Sušić u suradnji s njima složiti plan priprema. Zbog toga vjerujem i da će pripreme biti odrađene kvalitetno, a forma tempirana kako treba.
Mi nismo najbolji na svijetu, ali možemo biti svjetski prvaci. To je, jebiga, tako. Bez vjere u takvo što se i ne ide na turnir. Imamo sjajan napad, odličnog vratara, čvrste stopere, plemenite vezne igrače, znamo, dakle, igrati tu veličanstvenu igru pa samim tim i nema nikakvog razloga da sumnjamo u dobre rezultate. Razočarati se ne možemo. Nemamo što izgubiti. Najveću pobjedu smo već izborili samim tim što smo se kvalificirali.
Belgija, Italija, Njemačka, Nizozemska, Švicarska, Rusija, Engleska, Bosna i Hercegovina, Španjolska. To su ekipe koje su izborile direktan plasman na Mundijal kroz europsk ekvalifikacije. U lijepom smo društvu, nema što. Na Mundijalu je i domaćin Brazil pa Argentina, Ekvador, Iran, Australija, SAD, Čile, Kolumbija, Kostarika, Japan, Južna Koreja, Honduras. Uskoro ćemo saznati i koje su se europske ekipe kvalificirale kroz baraž te tko će na Mundijal iz Afrike.
BLESAVA PREDVIĐANJA
Svaka predviđanja koja bi nam grupa bila najlakša su blesava. Grupe se biraju tako što se odrede nositelji, a druge ekipe su u kontinetalnim šeširima. Znači netko od velikih igrača će nas sigurno zapasti. Tu nam najmanje odgovaraju Nijemci, Nizozemci, Englezi, Brazil i Argentina. Sa drugima se da igrati. Mislim, može se igrati i sa pobrojanima, ali, vjerujem, da bi svatko od vas radije u grupi vidio Ruse nego Nizozemce. Sve drugo nam je manje više nebitno. U grupi će sigurno biti jedna ekipa koju imamo dobiti bez problema, jedna s kojom smo barem al pari, i jedna nominalno jača od nas. Baš sam, je li, pametan kako sam samo ovo fino smislio.
Mundijal je, prije svega, velika fešta, festival, a još se igra u Brazilu, zemlji karmevala. Tamo nas očekuje šaroliko društvo i velika je šteta da većina nas neće imati priliku, odnosno mogućnosti, otići u Brazil kako bi bili dio tog nogometnog cirkusa. Jebiga, kad se ne plasirasmo u Njemačku. To bi si još nekako i priuštili.
Ne znam zašto mi na pamet pada onaj blentavi film „Montevideo, bog te video“. Stvarno ne znam. 21. je stoljeće, ljudi prelaze oceane već stotinama godina, a ja imam dojam kao da ispraćamo nogometni tim u neki potpuno nepoznat i dalek svijet. Bilo kako bilo, bitno je da smo mi unutra. Nema baraža, nema više strahovanja, popeli smo se na novu razinu, rješili smo jedan dugogodišnji problem. Sad nam ostaje križati dane na kalendaru. Prvo do 06.12. i izvlačenja skupina pa onda do početka Mundijala.
