U posljednje vrijeme su ga povezivali sa Sarajevom, spominjao ga je i selektor Baždarević, a onda je popularni Miske odlučio da je priči došao kraj. Guizhou Renhe je bio Misimović posljednji klub.
Šteta, jer ova “desetka” je zaslužila ipak neki jači i zvučniji klub na kraju karijere. A Misimović je bio ona prava “desetka” kakvih smo imali malo u posljednjih desetak – dvadesetak godina. Ona kretorska koja je mogla utakmicu i znala riješiti jednim pasom, jednom loptom. Ali nekako mirna, ne ona buntovnička. Jer da je bilo drugačije, vjerovatno bi i Zvjezdanova karijera imala drugačiju putanju. Ona ni ovako nije bila loša, naprotiv, ali nekako je ostao dojam da u mozaiku nedostaje jedno veliko ime, jedan pravi veliki klub.
Rodio se u Münchenu, karijeru je počeo graditi u Bayernu, ali su ga tamo uglavnom prebacivali iz druge u treću ekipu. Bavrcima nije odgovarala njegova kilaža. Čak je Misimović uspio odigrati jednu utakmicu za mladu reprezentaciju Srbije i Crne Gore, na našu sreću samo jednom. Za mandata selektora Sliškovića i direktora Pašalića počelo se pričati o jednom igraču koji igra za drugu ekipu Bayerna i čiji su roditelji iz BiH. U to vrijeme, dres Bayerna nosio je Hasan Salihamidžić koji je bio neka vrsta pregovarača. Nije trebao puno nagovarati Zvjezdana…
Uskoro je Misimović obukao dres reprezentacije BiH. Priliku je dobio u prijateljskoj utakmici protiv Makedonije februara 2004. godine. Nakon toga je iz utakmice u utakmicu Miske postajao sve važniji. Na kraju je odigrao 80 utakmica. Selektori su bili i prolazili: od Sliškovića, preko Muzurovića, Kodre, Blaževića i Sušića, ali Misimović je trajao. Iako nije sve teklo tako glatko.
Znali su ga neki gurati na klupu, neki natjerati da napusti reprezentaciju, a neki su ga čak i optuživali da je isključivi krivac za neuspjeh u prvom baražu sa Portugalom, iako je u tim kvalifikacijama bio najbolji asistent. A Miske se nije svađao, nije vukao za rukav novinare kako bi im objasnio šta se događa u reprezentaciji i ko igra za koga. Miske je bio nenametljiv, uglavnom je šutio i radio ono što najbolje zna na terenu.
Izvodio je slobodnjake, prekide, svojim centaršutevima je u glavu pogađao svoje saigrače. Znao je i zabiti kada treba i kada smo se najmanje nadali. Sjetite se Norveške u Oslu, Španije u Valenciji, Bjelorusije u Zenici kada je ušao sa klupe… Sa Edinom Džekom je odveo Wolfsburg do naslova prvaka Njemačke. A znate da je Wolfsburg ekipa koja je, bez obzira na budžet i kvalitetne igrače, uvijek u sjeni velikih Bayerna, Dortmunda, Schalkea.
Ono za čime možemo žaliti jeste vrijeme koje se nije poklopilo sa Misketovom formom. Da je u vrijeme najboljih partija u Njemačkoj recimo otišao na jedno veliko takmičenje sa reprezentacijom, svašta bi bilo za očekivati.
Nažalost, nakon Wolfsburga njegova karijera na klupskom planu nije išla idealnom putanjom. U Galatasarayu nije dobio priliku, u Dinamu iz Moskve ipak je bilo nešto bolje, ali i dalje to nije bilo to. U reprezentaciji je i dalje vukao, odradio je nekoliko sjajnih utakmica. Prije svega, Grke je uništio svojim centaršutevima i ubacivanjima i tako doprinio historijskoj pobjedi.
Odlaskom u Kinu su se stvari počele mijenjati i opet se nisu poklopile. Sada je sa reprezentacijom otišao na Svjetsko prvenstvo, ali ne u idealnoj formi, što se osjetilo na igri naše selekcije. Nedostajalo nam je njegove lucidnosti i fudbalskog bezobrazluka. Predhodno je dobio priznanje za najboljeg sportistu BiH, a karijeru je uspio zaokružiti. Bio je prvak sa klubom a sa reprezentacijom je učestvovao na velikom takmičenju. Iako je ostao dojam da je možda mogao još malo, Miske najbolje zna.
Ako više nije pravi, postavlja se pitanje zašto mučiti sebe i kvariti sve ono što uradio do sada? Nama će biti teško da se naviknemo, jer nekako smo živjeli u nadi da bi barem do ovog ciklusa kvalifikacija mogao povući i sigurno je da će proći određeno vrijeme da dobijemo još jednu pravu, čistu “desetku”.
Nadamo se da Miske neće ostati zaboravljen i da će ljudi u Savezu, ako ne sada onda u skorijoj budućnosti, pronaći neko mjesto za Zvjezdana jer ga je on zaslužio…
Na kraju, možemo samo reći: Miske, majstore, hvala ti.
